.

Happy Dogs

Happy dogs (english) – Happy dogs (spanish) – Happy dogs (portugês)

Monologue à lire ou à jouer

Un homme qui a perdu ses papiers à la suite d’un banal quiproquo, enquête pour retrouver son identité, avant de se résigner à devenir quelqu’un d’autre. Ce roman court ou cette longue nouvelle, qui commence devant un salon de toilettage pour finir dans terrain vague, est avant tout une réflexion humoristique sur la fragilité de la notion de personne, et sur l’absurdité de l’existence. «Happy Dogs», c’est un peu San Antonio, fourvoyé dans un nouveau roman, qui se prendrait lui-même en filature pour s’apercevoir finalement qu’il est Frédéric Dard. Avant que ce dernier ne soit devenu écrivain… C’est le roman qui donne naissance au romancier, en prouvant la légitimité de sa prétention à exister comme tel. On est toujours le fils de ses œuvres, disait Cervantès. D’ailleurs, la meilleure preuve que Cervantès ait jamais existé, c’est que Don Quichotte parle de lui dans le roman éponyme qui relate ses aventures imaginaires. Entre roman noir et fantastique, «Happy Dogs» est un récit à la première personne, tragiquement drôle, qui peut aussi être mis en scène comme un monologue théâtral.


Ce texte est offert gracieusement à la lecture. Avant toute exploitation publique, professionnelle ou amateur, vous devez obtenir l’autorisation de la SACD.


TÉLÉCHARGER
PDF GRATUIT
TÉLÉCHARGER
EPUB GRATUIT
ACHETER
LE LIVRE
LIVRE
AUDIO
 


Cet ouvrage peut être commandé en impression à la demande sur le site The Book Edition, avec des réductions sur quantité (5% à partir de 4 exemplaires et 10% à partir de 12 exemplaires), livraison dans un délai d’une semaine environ.


LECTURE DU TEXTE INTÉGRAL PAR L’AUTEUR


LIRE LE DÉBUT DU TEXTE

Il fait un froid. À ne pas laisser un chien dehors. Pourtant, des chiens, il y en a déjà plusieurs, devant la porte close de Happy Dogs. Des caniches surtout. Des blancs, des noirs. Enfin d’autres races aussi. Je ne sais pas, les chiens, je ne connais pas trop. Je sais juste que les toutous à sa mémère, c’est le gros de la clientèle des salons de toilettage. Comme les mémères sont le gros de la clientèle des coiffeurs pour dames. D’ailleurs, ces caniches-là ont à peu près la même coupe que leurs maîtresses. Le même petit manteau, aussi. Je n’ai rien contre les petits chiens, remarquez. Ni contre les petites vieilles. Mais moi, sur le trottoir, je suis le seul à ne pas avoir de manteau. Comme un con, je me suis dit que ce n’était pas la peine. Happy Dogs, c’est en bas de chez moi, et ça ouvre à dix heures. Je pensais juste descendre et remonter. Mais il est dix heures et quart, et la porte est toujours fermée. Je pourrais revenir, bien sûr. Mais maintenant que je suis là. La patronne va sûrement arriver avec les clefs, en nous servant une excuse bidon : j’ai raté mon bus, mon petit dernier a la grippe, ou ma mère en est morte cette nuit. Mes condoléances, mais en attendant, moi je me les gèle.

Je sais ce que vous pensez : pourquoi faire la queue par moins cinq devant le rideau fermé d’un salon de toilettage quand on n’a pas de chien ? Même chez le coiffeur, moi, je n’y vais qu’une fois par an. Et s’il y avait la queue ce jour-là, croyez-moi, je remettrais sûrement ça à l’année d’après. Donc, si je suis là, figurez-vous, ce n’est pas pour draguer les mémés. Vous me prenez pour qui ? Non, je viens chercher un paquet, tout simplement. Happy Dogs, c’est mon point de livraison. Aujourd’hui, avec la désertification des centres villes, il faut bien que les petits commerces arrondissent leurs fins de mois. Alors pour résister quelques semaines de plus à la faillite, avant de baisser définitivement le rideau et d’ouvrir le gaz, ils font aussi point de dépôt. Un tabac, une supérette, un fleuriste… Maintenant, on peut retirer ses colis juste en bas de chez soi. Ça peut être n’importe où. Dans n’importe quelle boutique. Enfin, peut-être pas un sex-shop, une poissonnerie ou les pompes funèbres. Mais il faut avouer que c’est bien pratique, plutôt que d’aller faire la queue à la poste. Quand la taulière ouvre son bordel à l’heure, évidemment, parce que là… À la poste, au moins, j’aurais la queue au chaud. Et tous ces malheureux clébards aussi.

Un jeune boutonneux, la capuche relevée sur la tête, arrive sans se presser, dégoulinant de sueur malgré le froid polaire et son allure nonchalante. Il extirpe lentement un trousseau de clefs de la poche de sa parka informe. Pendant qu’il essaie maladroitement de les introduire l’une après l’autre dans la serrure, sans prendre la peine d’enlever ses gants, il nous explique que son réveil n’a pas sonné. À l’entendre, ce serait lui la victime. Je ne sais pas s’il y a déjà eu des recours collectifs en justice contre les fabricants de réveils qui refusent de sonner ou d’oreillers qui tombent en panne. Il doit avoir dans les seize ans. Dix-huit peut-être. Ou alors vingt. J’ai un peu de mal avec les âges. Pour les blancs, tous les noirs se ressemblent. Pour les vieux, tous les jeunes ont le même âge. Celui-là est plutôt grand. Un peu obèse. Enfin, je ne sais pas si on peut être un peu obèse. Parce que obèse, c’est déjà énorme. Disons assez gros, alors. Le visage poupin. Je ne suis pas sûr non plus de savoir exactement ce que ça veut dire, poupin, mais je trouve que ça décrit très bien sa petite gueule de con joufflu, mangée par des cheveux plutôt longs et franchement gras. Et puis merde, si vous préférez vous taper des pages de descriptions, avec des tas de mots rares dont l’auteur a pris la peine de vérifier la signification exacte dans le dico, vous n’avez qu’à relire Zola. Les dictionnaires, plus personne ne les ouvre de nos jours. On regarde sur internet. Entre deux orthographes, on choisit celle qui a le plus d’occurrences, en se disant que c’est sûrement la bonne. Partant du principe très démocratique que la majorité ne peut jamais avoir tort contre la minorité. Qu’une erreur, quand elle est à ce point plébiscitée, ne saurait être que la règle de demain. Et qu’une faute de goût, quand elle est adoptée par une élite, finira par s’imposer comme le nouveau standard de l’élégance. C’est comme ça que dans un certain milieu, on en est arrivé à porter des mocassins à pompons. Sans chaussettes.

L’ado attardé, lui, porte des rangers. Il est habillé tout en noir, façon paramilitaire. Toute la panoplie du no-life qui se balade dans la vie comme dans un jeu-vidéo, les yeux rivés sur l’écran et le doigt sur la gâchette. Bref, il a l’air carrément zarbi. Je le verrais bien sur un campus américain avec un fusil mitrailleur en train de faire un carton sur tout ce qui bouge, à commencer par les profs qui l’ont humilié, les copains qui l’ont harcelé sans raison, et les filles qu’il a harcelées sans résultat. Mais vous imaginez un meurtre de masse dans un salon de toilettage pour chiens ? Je vois déjà les gros titres. Massacre chez Happy Dogs : six victimes, dont trois pékinois, deux danois, et un lévrier afghan. Leur maîtresse, de race inconnue, est entre la vie et la mort. Non, ça ne ferait pas sérieux. Même l’État Islamique refuserait de revendiquer. Pourtant, la chanson des Talking Heads résonne dans ma tête : Psycho killers… Qu’est-ce que c’est ? Je ferai mieux de partir en courant.

Ça y est, le psychopathe a enfin trouvé la bonne clef. La porte s’ouvre et tous les clebs se mettent à aboyer en chœur. Comme j’étais le premier, je m’apprête à m’engouffrer juste derrière le cerbère, mais une femme me prend de vitesse en espérant me griller sur le poteau. Je ne l’avais pas vue venir, celle-là. Elle non plus n’a pas de chien. Je lui barre le passage. Désolé, mais j’étais avant vous, et je suis un peu pressé… Elle s’écarte avec un sourire ironique. Je ne dois pas avoir l’air de quelqu’un qui a des trucs urgents à faire. Excusez-moi, je ne savais pas qu’il y avait un numéro d’ordre. Je la précède donc dans la boutique, suivi par une meute de clébards en furie. J’ai l’impression de participer à une chasse à cour, dans le rôle du sanglier. Je crois même qu’un de ces roquets m’a mordu les jarrets. Je préfère mépriser.

À peine entré, je suis pris à la gorge par l’odeur à vomir qui imprègne jusqu’au papier peint décollé de ce minable salon de coiffure pour chiens. L’odeur de clebs, c’est pire que l’odeur de clopes. Vous avez beau passer l’aspirateur pour enlever les poils, lessiver au désinfectant, et tout asperger de désodorisant, ça ne s’en va jamais complètement. Vous êtes déjà monté dans la bagnole d’un propriétaire de berger allemand ? Même si le clébard est mort depuis trois mois, ça pue encore. Je veux dire, même si le cadavre n’est pas resté dans le coffre pendant tout ce temps, et que cet amateur de chiens policiers n’est pas fumeur de Gauloises par dessus le marché. Je retiens ma respiration. Mais au bout d’un moment, il faut bien respirer. Et je sens que c’est bien parti pour que ma présence ici excède largement mes faibles capacités à tenir en apnée. Je veux juste récupérer mon colis, sortir de ce chenil, et retourner dans ma niche. Mais le pervers qui pourrait abréger mes souffrances n’est pas pressé de conclure. Il a déjà disparu dans l’arrière-boutique. Sans doute pour débrancher l’alarme et rebrancher la machine à café. J’ai le temps de regarder autour de moi. Pour ne pas croiser le regard de la femme que je viens de bousculer, je détaille le matériel en exposition, comme si j’étais intéressé par la marchandise. Des accessoires en cuir, des colliers cloutés, des chaînes, des laisses… Si je ne savais pas que j’étais chez Happy Dogs, je me croirais dans une boutique sado-maso. Version zoophile, vu l’odeur de ménagerie.

Le serial killer en emploi jeune revient avec un sourire commercial. C’est à qui le tour ? J’exhibe aussitôt le bout de papier sur lequel j’ai griffonné le numéro de commande que j’ai reçu par mail. Il le prend et y jette un coup d’œil distrait. Alors, un colis au nom de… Il relève la tête. Il y a d’autres livraisons ? Ça m’évitera de faire un aller-retour. Trop contente, ma rivale brandit aussi son sésame, comme si c’était le numéro gagnant du dernier tirage de l’Euro Millions. Elle me lance un sourire revanchard. Finalement, malgré ma grossièreté, je n’aurai même pas la préséance. Je peux voir vos cartes d’identité, s’il vous plaît ? Je lui tends la mienne avec méfiance, hésitant légèrement avant de la lâcher. Il tire un peu plus fort pour me l’arracher, avec un sourire sadique. Il a toujours ses gants. Pour éviter de laisser ses empreintes quelque part ? De toute façon, si je veux mon colis, je n’ai pas le choix. Il prend nos deux cartes, les met dans sa poche et, avant de repartir, il s’adresse à la meute. La patronne arrive tout de suite. Elle va s’occuper de vous. Les clébards redoublent leurs aboiements. Je n’ai toujours pas compris si c’était pour manifester leur impatience de se faire tondre, ou dans l’espoir vain de s’épargner cette épreuve. Le chien, ce n’est pas toujours facile à comprendre.

Le gros lard revient avec deux paquets de tailles à peu près équivalentes, empilés l’un sur l’autre. Eh ben, c’est lourd ! Qu’est-ce qu’il y a là-dedans ? Tu crois que je vais te le dire, connard ? On n’est pas à la douane, et tu n’es pas flic. Ma concurrente, plus aimable ou désireuse de prendre définitivement l’avantage sur moi, l’informe que ce sont des livres. Le type s’en fout, évidemment. Je ne suis même pas sûr qu’il sache lire. Il pose les deux cartons sur un coin de comptoir, et dégaine son terminal électronique pour nous faire signer le reçu. Pendant que je m’escrime à griffonner un paraphe à peu près lisible sur l’écran minuscule, à l’aide d’un stylet format coton tige attaché au terminal avec un élastique trop court, j’observe avec inquiétude les deux cartons en équilibre instable. Revenant à l’écran, j’examine le résultat de mes efforts. Personnellement, je ne reconnaîtrais pas là ma propre signature. J’aurais aussi bien pu faire une croix. Mais apparemment, tout le monde s’en moque. On appelle ça le progrès. Un bruit sourd détourne mon attention de l’écran. Les deux cartons viennent de se casser la gueule. Le gros boutonneux en ramasse un et me le met d’office dans les bras. Je lui lance un regard furibard. Je vous signale que c’est fragile ! J’espère que c’est bien emballé, parce que sinon… Il me répond sur un ton ironique : le principal, c’est que personne n’a été blessé. C’est vrai que si l’un de ces clebs de la taille d’un gros rat avait pris ce carton sur la gueule, je crois ç’aurait été son dernier rendez-vous chez le coiffeur.

Pressé de partir, je me dirige déjà vers la sortie. Le type me rappelle avec un air rigolard. Votre carte ! C’est vrai, j’avais oublié. Qu’est-ce qu’il avait besoin d’embarquer mes papiers dans son arrière boutique, aussi ? Pour quoi faire ? Pour contrôler mon identité ? Des fois que je me sois fait livrer par Colissimo une bombe à retardement réglée sur la quarante-neuvième heure. Je prends la carte, je la fourre dans ma poche, et je sors sans regarder personne, mon carton dans les bras. Ça y est, je suis dans la rue. Sauvé. Je prends une grande bouffée d’air frais. Je préfère encore les particules fines à cette odeur de chien… Je remonte aussitôt chez moi. Cinquième sans ascenseur. C’est vrai qu’il est lourd ce putain de carton. Je le pose dans l’entrée. Il faudrait que je me mette à travailler, mais je n’ai pas le courage d’ouvrir mon paquet cadeau maintenant. Je vais d’abord prendre un bon bain, pour me réchauffer. Et changer de vêtements. J’ai l’impression de sentir toujours le chien. Je plonge dans l’eau brûlante. Maintenant, je sens le chien mouillé. Le chien chaud, en tout cas. J’aurais dû profiter que j’étais en bas pour prendre un café, ça m’aurait réveillé un peu. Mais je suis déjà assez énervé comme ça. Je m’endors dans l’eau tiède. Et je fais un rêve bizarre. Je suis romancier. En tout cas, je le serai quand j’aurai écrit mon premier roman. Pour faire des gâteaux ou pour déboucher les chiottes, vous allez à l’école, et vous en sortez avec un CAP de pâtissier ou de plombier. Et après vous faites des gâteaux ou vous pompez la merde. C’est simple. Romancier, il n’y a pas de CAP. C’est comme pour les psychanalystes. Pour devenir auteur, c’est comme pour devenir compagnon. Il faut d’abord faire son grand œuvre. Sauf que là, en fait de compagnonnage, vous êtes tout seul. C’est au pied du mur qu’on reconnaît le maçon. Et en haut de la page blanche qu’on reconnaît l’écrivain. Devenir auteur, c’est passer des pages blanches aux pages jaunes. D’une existence anonyme à un métier en vue. Tant que vous n’avez rien écrit, vous n’êtes qu’un mythomane ordinaire, condamnable pour pratique illégale des vérités alternatives. Et tant que vous n’avez pas vendu un bouquin, vous n’êtes qu’une prostituée travaillant gratuitement faute d’amateurs à qui vendre ses charmes. Pour l’instant, je ne suis qu’un inconnu qui doit se faire un nom. Et je n’ai pas le début d’une première idée pour mon premier roman…

Je me réveille dans l’eau glacée. Combien de temps j’ai dormi ? J’aurais pu me noyer. La police aurait sans doute conclu à un suicide. Mourir par inadvertance après s’être assoupi dans son bain, ce n’est pas très glorieux. Il est mort comme il a vécu : bêtement. Est-ce qu’il vaut mieux qu’on pense à un accident stupide ou à un ultime acte de liberté ? Mais pourquoi est-ce que je parle au présent. Je ne suis pas mort, non ? Je ne vais pas tarder à mourir si je reste encore cinq minutes dans ce fluide glacial. Moi qui voulais me réchauffer, c’est réussi. Je sors de l’eau, je me frictionne, et je m’habille. J’ai faim. Le frigo est tellement vide que je me demande vraiment pourquoi je le laisse encore branché. Quelle heure est-il ? Ma montre est arrêtée. La pile est morte. C’est curieux la durée de vie d’une pile. Ça peut aller jusqu’à cinq ans, paraît-il. Cinq ans. Un peu comme les élections. Suffisamment pour oublier les promesses qui n’ont pas été tenues. Mais pas assez pour que s’estompe le sentiment d’avoir été trahi. Quand la pile s’arrête, je me demande toujours : c’est quand la dernière fois où j’ai changé la pile ? C’était où ? Je faisais quoi ? J’étais avec qui ? Est-ce que j’étais plus vivant que maintenant ? Plus heureux ? Combien de piles de montre ou de pacemaker j’ai encore devant moi avant que ce soit la dernière ? Je n’ai pas le courage de descendre au tabac pour racheter une pile. Et puis je ferais mieux de changer directement la montre. Quand on change la pile, en général, la montre n’est plus étanche. Je ne fais pas de plongée sous-marine, mais s’il faut que je retire ma montre à chaque fois que je prends un bain. Je commande une pizza. Ce n’est sûrement plus l’heure du petit déjeuner, de toute façon. Il faudrait que je me mette à bosser. Je n’ai pas envie. Quand j’aurai bouffé, on verra.

J’allume la télé en attendant. Oh non… Les élections, justement. La primaire du centre. Sept nains qui se chamaillent pour savoir qui aura le droit d’embrasser la Marianne. Alors que leur seule chance d’être à la hauteur, ce serait de se monter les uns sur les autres. De quoi retourner dans mon bain après avoir avalé un tube de somnifères. J’éteins la télé. Le carton est toujours là, dans l’entrée. Je m’apprête à l’ouvrir, mais on sonne à la porte. C’est la pizza. Enfin elle n’est pas venue toute seule. Sur le palier, il y a un type avec casque sur la tête et un carton de pizza entre les mains. Je n’ai plus de liquide. Je peux vous faire un chèque ? Le type me demande une pièce d’identité. Il doit prendre le numéro. Décidément, ce n’est pas mon jour. Tout le monde doute de mon identité, même les livreurs de pizza. Bientôt, au tabac du coin, le serveur me demandera mes papiers avant de consentir à me servir un express.

Le Daft Punk regarde ma carte avec un air suspicieux. Puis mon visage. Puis de nouveau ma photo. Il y a un problème ? Il me rend la carte et s’en va, apparemment pressé. Drôle d’impression, tout de même. Un inconnu avec un casque intégral sur la tête qui me demande de prouver mon identité, là, juste sur mon palier. J’ai cru qu’il n’allait pas me laisser rentrer chez moi. Je comprends ce que doit ressentir un Mexicain arrêté par un motard avec de faux papiers sur le bord de la Route 66. D’accord, la Route 66, pour un Mexicain, ce n’est pas du tout la direction. Mais je n’ai pas dit non plus que j’avais des connaissances particulières en géographie. La Route 66, c’est la seule que je connais. Avec la Nationale 7. Quoi, qu’est-ce qu’elle a ma gueule ? Je jette un regard distrait à la carte qu’il vient de me rendre. Et j’ai un mouvement de recul. À la place de ma photo, là, il y a celle d’une femme entre deux âges…

***

Happy Dogs Lire la suite »

Petak 13.

Jean-Pierre Martinez je francuski pisac kazališnih komada i scenarija. Rođen je 1955. u Auvers-sur-Oise u Francuskoj. Napisao je 85 komedije, od  toga je 22 prevedeno na španjolski, a 8 na engleski jezik. U mladim danima stiče prva iskustva pozornice kao bubnjar u raznim rock grupama. Neko vrijeme radi kao semiolog u polju oglašavanja. Potom piše scenarije za televiziju i nakon toga se napokon vraća na scenu kao pisac kazališnih djela. Spada među najizvođenije suvremene pisce kazališnih komada u Francuskoj. Ponudio je besplatno preuzimanje svih tekstova svojih komada s njegove web stranice: comediatheque.net, dok je za potrebe bilo kakvog javnog korištenja ipak od autora potrebno zatražiti autorizaciju.


Kontakt i traženje autorizacije korištenja nekog od njegovih djela možete ostvariti putem obrasca: CONTACT FORM


Petak 13.

Prevela s engleskog i prilagodila Nada Benzia

Tri uloge: jedna muška i dvije ženske

Ivan i Kristina su pozvali dvoje prijatelja na večeru u svoj dom u Zagrebu. Natalija je došla bez svog supruga, izbezumljena, jer je upravo čula da se avion, kojim je trebao doći kući, srušio u more. S mogućom udovicom, suspregnuta daha, čekaju vijesti koje će potvrditi je li njen muž među preživjelima…i saznaju da su pobjednici večernjeg izvlačenja super jackpota.

Od tada nadalje, izgovorene riječi „kontroliraju emocije“. I to je samo početak ove neobične večeri koja obiluje zavrzlamama, preokretima i nenadanim otkrićima.


SLOBODNO PREUZMITE TEKST ILI KUPITE KNJIGU

Petak 13. kazališni komad slobodno preuzmite tekst ili kupite knjigu

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


Jean-Pierre Martinez je ponudio besplatno preuzimanje svih tekstova svojih komada s njegove web stranice: comediatheque.net dok je za potrebe bilo kakvog javnog korištenja ipak od autora potrebno zatražiti autorizaciju.


Petak 13.

Prevela s engleskog i prilagodila Nada Benzia 

Osobe:

Ivan

Kristina

Natalija

Patrik (po izboru)

Dostupne su alternativne verzije ovog komada:

za 2 muškarca i 1 ženu

za 2 muškarca i 2 žene

© La Comédi@thèque

Dnevni boravak u boho šik stilu pokazuje nešto od njegovog prošlog sjaja. Jedna avangardna slika prislonjena je na stražnji zid. Sve ostalo je već spakirano u kutije. U uglu, okićeno božićno drvce. Pozornica je prazna. Telefon zvoni i čujemo snimljenu poruku.

Ivan (glas sa automatske sekretarice) – Bok! Dobili ste Ivana i Kristinu. Zadržani smo u Uredu za otkrivanje zloupotreba zbog istrage oko utaje poreza, ali ostavite poruku nakon znaka i javit ćemo vam se kad nas puste iz pritvora.

Čujemo zvučni signal, slijedi ga poruka koju pozivatelj ostavlja na automatskoj sekretarici:

Patrick (glas s automatske sekretarice) – Hej, Patrik je. Kako si? Sranje, da, naravno ne možeš me čuti… Slušaj, i dalje stoji dogovor za večeras ali…

Ivan ulazi u sobu, u jedenoj ruci mu je torba iz Lidla a u drugoj iz Plodina. Kako mu ruke nisu slobodne, ne podiže slušalicu već ostaje pored telefona i sluša ostatak poruke.

Patrick (glas s automatske sekretarice ) – …doći ćemo nešto kasnije nego što smo planirali, možda navečer oko osam i pol. Kad mi avion sleti, imam bus. Doma samo ostavim stvari i uskačem u auto s Natalijom… Usput, hvala na torbi. Vratit ću ti je večeras. U redu, vidimo se! I ne komplicirajte, ljudi… to je samo obična večera za prijatelje…

Ivan ostavlja vrećice u kuhinji i vraća se noseći vino u tetrapaku. Skida svoj kišni mantil i uzima dekanter iz kuhinjskog ormarića. Otvara kutiju, smješta lijevak na dekanter i počinje lijevati sadržaj tetrapaka u njega. Kristina ulazi u sobu.

Kristina – Bok! Šta ima?

Ivan – Zvao je Patrik, malo će kasniti.

Kristina – A super, dobro će nam doći još malo vremena, nismo baš spremni…

Spremila je svoj kaput.

Kristina – Ovdje je smrzavica, zar ne? Čak je hladnije ovdje nego vani…

Ivan – Ugasio sam grijanje. Mislim da smo se dogovorili kako ćemo pokušati štedjeti?

Kristina napokon primjećuje što on radi.

Kristina (iznenađena) – Što to radiš?

Ivan – Kao što možeš i sama vidjeti, dekantiram vino. Vino treba disati. Ima bolji okus. Očito.

Kristina – Zar si stvarno morao trošiti na dobro vino…? Jer ako jednako pazimo na troškove, radije bih štedjela na vinu nego na grijanju…

Ivan – To je kućno vino. Ne pitaj koje kuće. Sigurno nije lokalno. 7 kn litra u Lidlu. Božićna promocija…

Kristina – Pa, zašto ga dekantiraš?

Ivan (njuškajući) – Sommelier u Lidlu ga je preporučio. Ovo će omogućiti tom dragocjenom nektaru da oslobodi svu tu suptilnu aromu crvenog voća i vanilije. S nagovještajem grožđa nakraju… (Ozbiljno) Što ti misliš? Želiš da stavim kutiju vina na stol i poslužujem iz tetrapaka?

Kristina – Ah, da… istina.

Ivan – U svakom slučaju, neće smetati tom kiselišu da se malo izvjetri. Kućno vino ti je kao flaširana voda. Sigurnije je da odstoji prije konzumiranja. Tako toksični plinovi ispare a teški metali se slegnu na dno…

Kristina – Jesi se sjetio kupiti nešto za večeru?

Ivan – Uzeo sam pitu od artičoke, samo se treba odmrznuti.

Kristina – Pitu od artičoke?

Ivan – Da, artičoka kiš s Islanda… još jedna promocija… možemo je servirati sa zelenom salatom…

Kristina – Pripremit ću pića.

Kristina vadi čaše.

Kristina – Jesi bio na zavodu za zapošljavanje?

Ivan – Aha…

Kristina – I?

Ivan – Ponudili su mi zasposlenje s radnim iskustvom…

Kristina – Radnim iskustvom…

Ivan – Posao na restauraciji.

Kristina – Ali ti si informatičar, kompjutorski inženjer!

Ivan – Očito je da danas moraš biti fleksibilan da bi našao posao…

Kristina – Da, sigurno, ali… Prije nego što si izgubio posao, bio si u menadžmentu. Što ćeš nadgledati držeći kanticu terpentina i staru krpu u ruci?

Ivan – Više kako ću nadgledati…

Kristina – Jesi išao na intervju?

Ivan (govoreći o slici prislonjenoj na zid) – Iskoristio sam mogućnost pa sam dao da mi procijene našu sliku…

Kristina – Ah, da… sranje koje si kupio kako bi se obogatio prije sto godina od svog prijatelja iz umjetničke škole…

Ivan – Bilo je točno nakon njegovog prvog pokušaja samoubojstva… da mu pomognem. I mislio sam da bi to samo moglo podići vrijednost…

Kristina – Dobro, ako to znači da si možemo priuštiti grijanje… i, na koliko je procijenio ovo remek-djelo, tvoj ekspert za umjetnost?

Ivan – Nešto oko tisuću kuna…

Kristina – Ali, ti si je platio 15 000!

Ivan – Da, ali znaš li ti koliko je porasla vrijednost Van Goghovih slika nakon što je umro?

Kristina – Ostaje nam samo da se nadamo da će tvoj genijalni slikar uspjeti napraviti samoubojstvo prije nego što mi umremo izlažući njegovu sliku… (Uzdišući) Ne možemo se čak nadati da će okvir postići dobru cijenu jer ga ni nema…

Ivan – To ti je problem s modernom umjetnosti…

Kristina – Eh, kad već govorimo o tome, nadam se da će nam Patrik vratiti 1000 kn koje si mu velikodušno posudio. Pomoglo bi kod plaćanja skladištenja stvari dok čekamo gradski stan što nam je tvoj rođak obećao… Jesi ga podsjetio?

Ivan – Za stan?

Kristina – Patrika! Za 1000 kuna!

Ivan – Nisam siguran da je sad dobro vrijeme za to… Ni njemu trenutno nije lako. Znaš da ga je T-Com premjestio u pozivni centar na Krku? Možeš si to zamisliti? Krk! Bio je glavešina u HT-u… a Natalija je na pola radnog vremena u školi…

Kristina – Pa, dobro, a što je sa mnom? Financijski savjetnik za Wong.com i nije baš neko stabilno mjesto… Objasni ti klijentima kako da investiraju svoj novac kad radiš za kompaniju koja tako loše posluje da je na rubu bankrota.

Ivan – U redu, podsjetit ću ga večeras…

Telefon zvoni.

Kristina – Sigurno su oni… (Diže slušalicu) Halo…? Da, bok, Natalija, kako si? …Ah, u redu… ne, ne… ne brini, Natalija… sve okej, čekat ćemo te… vidimo se za minutu, Natalija… (spušta slušalicu) Bila je Natalija.

Ivan – Ne znam zašto, ali kada si se javila na telefon i rekla: „Bok, Natalija!“ smjesta sam pomislio da to mora da je Natalija…

Kristina – Patrikov let kasni, pa dolazi sama…

Ivan – Što s Patrikom?

Kristina – Ostavila mu je poruku da se nađu ovdje. Popit ćemo piće dok ga čekamo.

Ivan – Nije mi jasno zašto je morao uzeti avion da dođe s Krka…

Kristina – Pogotovo što slijeće u Lučko… ali opet, povratna za charter let mu dođe jeftinije nego povratna s autobusom…

Ivan joj se približi i zagrli ju.

Ivan – Hajde, preživjet ćemo…

Kristina – Znam… i sve dok imamo jedno drugo, ništa loše nam se ne može dogoditi, je li tako?

Ivan – Radije bih s tobom pio kućno vino nego pijuckao šampanjac s ikim drugim.

Kristina – Naša sreća će se okrenuti, osjećam to. Uskoro je Božić. I danas je petak 13., zar ne?

Ivan – Možda osvojimo loto.

Kristina – Još da ga i uplatimo…

Ivan – Kupio sam listić kada smo bili u posjetu tvojoj majci u Zelini… zaokružio sam brojeve koji su bili na mom zahtjevu sa zavoda za zapošljavanje…

Kristina – Odmah se osjećam bolje…

Poljube se.

Ivan – Što je s Natalijom? Je l’ ona krenula?

Kristina – Vozi se u krug ovuda već petnaest minuta tražeći parking…

Ivan – Znam, jadnica, stvarno je teško naći parking kad voziš Smart… imam ideju: mogla bi naučiti kako se paralelno parkira pa bi imala više opcija…

Kristina je krenula slagati čaše na stol. Čuje se zvono na vratima.

Kristina – Vidiš? Ne budi zločest… Možeš otvoriti…?

Ivan otvara vrata.

Ivan – Hej, Natalija! Što se dogodilo? Izgledaš kao da si vidjela duha…

Natalija ulazi s Ivanom. U jednoj ruci joj je boca šampanjca i stvarno izgleda kao da će kolabirati.

Natalija – Možda sam i vidjela…

Kristina u panici prilazi Nataliji.

Kristina – Što se dogodilo, Natalija?

Natalija – Taman sam htjela ugasiti radio i izići iz auta… bile su vijesti…(pauza) Patrikov avion se srušio u Kvarnerskom zaljevu…

Ivan – Zaljevu?

Kristina – Jesi sigurna da je njegov avion?

Ivan – Letio je s Krka…

Natalija – Bio je to jeftin let… dali su broj leta i ime aviokompanije. Nema sumnje. Avion je nestao u Zaljevu…

Natalija brizne u plač. Ivan i Kristina se pogledaju očajničkim pogledom ne znajući što dalje.

Kristina – Gledaj, još uvijek ga mogu pronaći…

Ivan – Zaljev nije tako velik…

Kristina – Možda je pilot uspio sletjeti na vodu…

Ivan – Između dva trajekta…

Kristina – Događalo se i prije…

Ivan – Ne baš često, ali događalo se…

Natalija (slabim glasom) – Misliš…?

Kristina – Što su rekli na radiju? Jesu rekli da nema preživjelih?

Natalija – Još to ne znaju…

Kristina – Eto vidiš!

Ivan – I letenje i dalje ostaje najsigurniji način putovanja. Prema statistikama, kad letiš, šanse da pogineš su jedan prema milijun. Otprilike isto kao i da dobiješ loto…

Kristina u njega gleda prestravljeno.

Natalija (shrvana) – Zašto baš Patrik… Rekla sam mu da ne leti na petak trinaesti…

Ivan – U drugu ruku, to je samo Zaljev… Pozitivno je da će moći naći crnu kutiju…

Natalija se ponovo slama.

Natalija – O, Bože moj, ali što ću ja bez njega? S dvoje djece i hipotekom…

Ivan i Kristina, nemoćno se gledaju, kako bi oni mogli pomoći.

Natalija (patetično) – A i vama još nismo vratili 1000 kn…

Kristina – Ma daj, o čemu govoriš? To nema veze!

Natalija preda bocu šampanjca Ivanu.

Natalija – Evo, donijela sam bocu šampanjca da vam zahvalim. Da sam samo znala…

Ivan – Cristal… Sranje, to je dobra stvar.

Natalija – To je noćna mora… reci mi da se ovo ne događa!

Ivan (iznenada sumnjičavo) – To nije šala, zar ne?

Kristina ga probode pogledom.

Kristina – Dođi, sjedni tu. Idemo vidjeti ako nešto govore na TV-u, ima li kakvih vijesti, možda saznamo nešto novo.

Kristina uključi TV. Idu reklame.

Glas s TV-a – Možete li reći koja je razlika između ova dva kovčega? Razlika je u cijeni! Koristite Komparacijacijena.com, jer život je skup, ali smrt ne bi trebala biti…

Kristina brzo promijeni kanal.

Glas s TV-a – Lavovi, ovo nije vaš sretan dan…

Natalija – Ja sam lav…

Glas s TV-a – Izbjegavajte putovanja…

Kristina – Ali nisi ti bila u avionu…

Glas s TV-a – Ali ako neophodno morate krenuti na putovanje, tada radije putujte vlakom, a nikako avionom…

Natalija – Patrik je također lav…

Kristina – Ajmo bolje čuti na radiju…

Glas s radia – 60 milijuna kuna. To je iznos koji će pobjednik današnjeg super izvlačenja Petak 13. ponijeti kući. Ostanite s nama da čujete dobitnu kombinaciju za nekoliko minuta…

Kristina promijeni stanicu.

Glas s radia – I dalje očekujemo vijesti s leta 31 ½ s Diskontnog putničkog leta iz Omišlja za Zagreb, preko Venecije…

Natalija – Vidiš, to je stvarno njegov let…

Glas s radia – Čini se da je pilot pritisnuo signal za opasnost neposredno prije negoli je nestao s radara. Naravno, čim dobijemo daljnje informacije, nastavit ćemo vas informirati…

Kristina ugasi radio.

Kristina – Trebamo čekati… Ništa više zasada ne možemo učiniti… Daj, natočit ću ti piće, osjećat ćeš se bolje.

Ivan – Možda ne šampanjac…

Natalija (ugledavši dekanter) – Uzet ću čašu vina. Kad je već otvoreno…

Kristina – Jesi sigurna da ne želiš nešto drugo?

Natalija – U redu je vino, stvarno…

Ivan natoči u čašu i doda ju Nataliji koja ju ispije naiskap. Njih dvoje ju gledaju malo zabrinuto.

Natalija (Ivanu) – Vidiš, sve ovo što mi se događa skroz me poremetilo, ne mogu procjenjivati… Uopće ne osjećam dobro vino…

Ivan – Ovaj… pa…

Natalija (odjednom uspaničeno) – Oh, moj bože, moja mater!

Kristina – I ona je bila u avionu?

Natalija – Djeca su s njom. Ako gledaju TV…

Natalija grabi svoj mobitel i pritišće tipke.

Natalija – Halo, mama? Da, znam, znam… Je l’ djeca gledaju TV? U krevetu su? (Uzdahne s olakšanjem.) Stvarno, sad o tome ne želim razgovarati… nazvat ću te poslije, u redu…? Slušaj, zadrži svoje savjete za kasnije… On nije mrtav, još…! Da, da vjerojatno je, ali nije potvrđeno pa ako bi, molim te… Ti si ga ionako uvijek mrzila… Koliko puta si mi samo rekla da on nije pravi čovjek za mene… da sam mogla proći puno bolje… ma, goni se!

Natalija ljutito prekida. Ivan i Kristina gledaju u nju osjećajući pomalo sažaljenje, ali i nelagodu.

Natalija – Nikada nije podnosila Patrika… sigurna sam, duboko u sebi, da je ona sretna što se ovo događa…

Kristina – Ma hajde, ne misliš stvarno tako…

Natalija – Na našem vjenčanju pretvarala se da je otac bolestan tako da ne moraju doći na ceremoniju.

Ivan – Ali tvoj otac je stvarno bio bolestan, zar ne? Nije li umro nekoliko mjeseci kasnije..?

Natalija – Da, i to na dan kada sam rodila Marina… samo da me razljuti…

Kristina – Hoćeš da ti dam neki sedativ?

Natalija – Stvarno mi je žao što vas gnjavim svim tim… Ne želim vam upropastiti večer. (Ustaje kako bi otišla). Najbolje da odem.

Kristina – Ma, daj, Natalija, što pričaš? Mi smo prijatelji, zar ne? Čemu ti služe prijatelji ako na njih ne možeš računati u ovakvim situacijama?

Natalija (ponovo sjedajući) – Znala sam da na vas mogu računati… I moram vam priznati da mi baš ne bi bilo drago ostati sama kod kuće, buljiti u božićno drvce, kačiti se na svaku riječ koja dođe s radija, čekajući presudu…

Ivan – Kad smo već kod toga, vjerojatno bismo trebali ponovo pokušati u slučaju da imaju više novosti…

Natalija – Pitam se ako stvarno želim znati… (Pauza) Hajde, uključi…

Kristina – U redu.

Kristina uključi radio.

Glas s radia – …su avioni koji su letjeli iznad područja uočili veliku masnu mrlju na povšini vode. Još uvijek se ne zna je li s aviona Ne preskupe putničke diskontne aviolinije, koji se, kako ste već čuli, srušio u Kvarnerski zaljev otprilike prije sat vremena. Očekujemo novo izvješće od našeg terenskog reportera koji se pridružio jednom od spasilačkih helikoptera… U međuvremenu, u vijestima koje slijede, brojevi lota…

Natalija – Masna mrlja…To znači da se avion ipak srušio… Kako uopće može biti preživjelih?

Ivan i Kristina ne znaju što bi rekli kako bi joj podigli duh.

Glas s radia – …a dobitni brojevi su 1, 5, 2, 7, 9, 6 i dopunski broj 10.

Ivan zastane u hodu.

Kristina – Ako je pilot uspio spustiti avion na vodu, sasvim je moguće da su neki putnici uspjeli izići prije nego je potonuo na dno…

Glas s radia – A sretan dobitnik će spremiti u džep čistu svotu od 60 milijuna kuna. Dovoljno da isplanira budućnost s…

Kristina ugasi radio.

Ivan – To je…

Natalija – Što?

Ivan – Ne, ništa…

Kristina – Vozila si se već avionom. Sjeti se što stjuardese kažu prije nego avion uzleti. Maske s kisikom automatski ispadnu, siguronosni pojasi su ispod sjedala, izlazi u slučaju opasnosti su s obje strane zrakoplova, evakuacijski kliznici, znaš…? Nije im procedura u slučaju opasnosti za ništa… Imaju plan za sve…

Ivan vadi svoj evidencijski list za Zavoda za zapošljavanje i gleda u njega više manje diskretno.

Natalija – Stjuardese… ha… Sigurno, Patrik ih gleda… ali baš da sluša što imaju za reći? …Znaš muške…

Ivan (Kristini koja uopće ne obraća pažnju na njega) – Jebo te!

Natalija – Uzmi Ivana za primjer. Je l’ znaš što kažu?

Ivan je potpuno zbunjen.

Ivan – Što? Tko?

Natalija (Kristini) – Vidiš… Što sam ti rekla…

Kristina (Ivanu) – Stjuardese, što kažu prije polijetanja? U slučaju… gubitka tlaka u kabini, na primjer?

Ivan (gubeći razum) – One… padobrani su ispod vašeg sjedala, disalice će pasti sa stropa, peraje su u pretincu za rukavice, na to si mislila?

Kristina prijekorno gleda Ivana.

Kristina (Nataliji) – I nitko te nije zvao?

Natalija – Patrik je vjerojatno na dnu Zaljeva do sada. Kako bi me uopće mogao zvati?

Ivan je miljama daleko i ponovo je uključio TV.

Glas s TV-a – Još jdnom da ponovimo, dobitni brojevi današnjeg izvlačenja, Petak 13., su: 1, 5, 2, 7, 9, 6 i dodatni broj 10. Jackpot od 60 milijuna kuna je…

Ivan ponovo provjerava svoj list.

Ivan – Uh, jebo te…

Kristina isključuje TV.

Kristina – Ne, mislim… Mora biti neki tim podrške… u tim slučajevima uvijek postoji neki tim podrške… da obavijeste obitelji… pruže podršku… ma znaš…

Ivan (Kristini) – Smijem ja nešto reći?

Kristina – Što?

Ivan – Privatno…

Natalijin mobitel zazvoni.

Kristina – Vidiš, to su sigurno oni, upravo sad…

Natalija – Nisam sigurna da želim znati…

Telefon nastavlja zvoniti.

Kristina – Hoćeš da se ja javim?

Natalija – Oh, hoćeš li…?

Kristina preuzima poziv.

Kristina – Halo… Da… Ne… Oh, u redu… Oh, dobro… Ne, ne… Da, da, naravno, vrlo smo sretni. Dobro, hvala…

Kristina odlaže mobitel.

Natalija – I?

Kristina (u transu) – Bio je to tvoj ginekolog… s tvojim nalazom krvi…

Natalija – Pa?

Kristina – Pa… Trudna si…

Natalija (raspadajući se) – Oh, moj Bože…

Kristina – Želiš još jednu čašu vina?

Natalija – Da, molim te…

Kristina nadopuni Natalijinu čašu.

Ivan (Kristini) – Ovaj… stvarno bih trebao s tobom pričati o nečemu…

Kristina (Ivanu) – Stvarno misliš da je sad vrijeme?

Ivan – Vrlo je važno, obećajem…

Natalija primjećuje sliku.

Natalija – Baš čudno, ova slika, i vama se čini..?

Kristina – Um… Da, malo, pretpostavljam…

Kristina dodaje čašu vina Nataliji.

Natalija – Slikar mora da je bio ozbiljno depresivan. (Ivanu) Je li to tvoj prijatelj?

Ivan – Da, na neki način… Mađar je, mislim.

Natalija – Oh, da, vidi se. (Ivanu) Ubio se?

Kristina – Ne još, nažalost…

Natalija iskapi čašu u jednom gutljaju.

Natalija (Kristini) – Evo, natoči mi još jednu…

Kristina – Ne znam baš je li pametno da toliko piješ… u tvom stanju…

Ivan (koji ne zna što bi rekao) – Znači, očekuješ podmladak?

Kristina sijeva očima prema njemu.

Ivan (Kristini) – Ja bih stvarno trebao s tobom razgovarati…

Natalija – Imaš pravo. Počelo mi se vrtjeti. Idem na balkon na svjež zrak.

Kristina – Hoćeš da idem s tobom?

Natalija – Hvala, ali trebam malo biti nasamo…

Kristina – Naravno.

Natalija izlazi na balkon. Ivan nestrpljivo čeka da ona nestane s vidika.

Ivan – Nikada nećeš pogoditi što se upravo dogodilo…!

Kristina (odsutna duhom) – Trudna… možeš to vjerovati?

Ivan – Trudna si? Ali, to je predivno! Pogledaj, molim te, samo petnaest minuta ranije rekao bih da sve to sliči na prirodnu katastrofu. Ali sada vidim pozitivnu stranu u svemu ovomu. Znaš li zašto?

Kristina – Nisam ja ta koja je trudna!

Ivan – Oh, točno… moj bed…

Kristina – Istina je, ti zaista ne slušaš nijednu riječ koju izgovorimo…

Ivan – Tko je onda trudan?

Kristina – Natalija! Možeš to zamisliti? Na isti dan sazna da joj je muž nestao u avionskoj nesreći i da nosi njegovo dijete…

Ivan – Kako znaš da je njegovo?

Kristina (nakrevelji se) – Ne znam… Nazovi to ženskom intuicijom…? Obzirom da je prvo dvoje djece njegovo, i da je Patrik njen muž, to je prvo ime koje mi pada na pamet. Znam, glupo, huh?

Ivan – U svakom slučaju, ne radi se o tome… Pogodi što?

Kristina – Što?

Ivan – Dobili smo!

Kristina (gledajući prema balkonu) – Oh, moj Bože!

Ivan – Znam… totalni šok, zar ne?

Kristina – Natalija! Ide preko ograde!

Ivan se okrene i gleda što se događa.

Ivan – K vragu! Koja gnjavatorica je ova… Pustimo je da skoči pa da završimo s tim. Na prvom katu smo, svejedno, neće se ozlijediti, bar ne jako…

Ne slušajući ga, Kristina krene prema prozoru.

Kristina – Natalija, molim te! Ne čini to! Misli na djecu! Na kraju krajeva, Božić je…

Natalija – Obećaj mi da ćeš se brinuti o njima ako skočim. Da nećeš dopustiti da ih odvede socijalna služba!

Kristina – Da, obećajem…

Ivan – Super, što je sljedeće…?

Kristina – Mislim, ne, nemoj skočiti! (Ivanu) Reci nešto!

Ivan – Zar ne bi mogla tvoja majka uzeti djecu?

Natalija – Radije bih da odu u dom.

Kristina – Možda bismo trebali zvati hitnu službu…

Ivan – Stani malo, nije pitanje života i smrti. Spustit ću je dolje.

Natalija – Ne prilazi jer ću skočiti!

Kristina – Što da radimo?

Ivan – Čekaj, odmah se vraćam…

Kristina – Ne ostavljaj me samu!

Ivan nestaje u predvorju.

Natalija (zajedljivo) – I ja ću se skršiti na zemlju… Kao avion bez krila… Ponovo ću se sjediniti s mojim Patrikom…

Kristina – Stvarno misliš da je to ono što bi on želio? Mislim, on bi sigurno više volio da ostaneš živa i brineš se o vašoj djeci. I što ako nije mrtav? Zamisli da pozvoni na vrata i sazna da si u komadima ispod balkona.

Nije zazvonilo zvono na vratima već Natalijin mobitel.

Kristina – Vidiš? Kladim se da je on… Hajde, javi se…

Natalija (oklijevajući) – Da…?

Kristina (u smjeru u kojem je Ivan otišao) – Nadam se da nije ponovo ginekolog. Da joj kaže da su blizanci…

Natalija – Da, ja sam…Jeste li sigurni? U redu. Ne, ne, ne brinite. Naravno, hvala, bit ću pored telefona…

Kristina – Što je bilo?

Natalija – To su bili oni… Tim za spašavanje…

Kristina – I?

Natalija – Našli su nekoliko preživjelih… Patrik bi mogao biti jedan od njih…

Kristina – Pa, to je odlična vijest! Vidiš? Zamisli da si skočila u trenutku očaja…

Ivan se vraća.

Ivan – Da, zamisli to… Mogla je uganuti gležanj ili nešto…

Kristina – Hajde daj, siđi dolje… (Ivanu) Spasilačka ekipa je upravo zvala. Našli su neke preživjele.

Ivan – Znam…

Kristina – Što si čuo?

Ivan – Ne, nego sam ja taj koji ju je zvao.

Kristina – Molim?

Ivan – Morao sam naći način kako da je spustim dolje…

Natalija ulazi u sobu.

Natalija – U pravu ste… Moram se nastaviti nadati da će sve izići na najbolje. Moram vjerovati da je Patrik i dalje živ. Znam da moram…

Kristina sijeva očima prema Ivanu.

Kristina – Možda da se ipak još ne zanosiš previše… I kako uopće znaju da je baš Patrik među preživjelima?

Natalija – Primijetili su momka koji se drži za kovčeg i viče: Natalija! Natalija!…

Kristina ponovo sijeva očima prema Ivanu.

Natalija – Kako znaju moje ime?

Kristina – Dobro pitanje, kako znaju tvoje ime…?

Ivan – Ja ću samo zatvoriti vrata, u redu? I ne puštaj ju blizu njih ponovo, okej?

Kristina – Što ćemo joj reći kad prava spasilačka ekipa bude zvala?

Ivan – Ma, mora da se ukrcalo više od jednog putnika čija se žena zove Natalija. Da ne spominjemo još i njihove ljubavnice…

Natalija – Potpuno sam zaboravila pitati ih broj telefona… Htjela sam pitati ako mogu doći pomoći u potrazi. Oh, čekaj, mogu pritisnuti redial…

Kristina (autoritativno) – Da sam na tvom mjestu, ne bih to radila…

Natalija je iznenađena.

Kristina – Mora da su potpuno zatrpani poslom, znaš. Kako budu imali konkretne novosti, oni će te nazvati…

Ivan – Stvarno bih trebao razgovarati s tobom.

Kristina – Hajde, reci…

Ivan – Privatno…

Kristina – Ne možemo ju ostaviti samu. Zamisli da policija nazove i potvrde da je Patrik mrtav i ona odluči stvarno skočiti preko balkona?

Ivan – Dobro, idemo onda na balkon!

Kristina – Razočarana sam, Ivane. Jako razočarana… mislila sam da si bolji prijatelj. Radi se o Patriku! Tvom prijatelju još iz škole! I o Nataliji, mojoj najboljoj prijateljici. To su naši vjenčani kumovi! Mislim da zajedno možemo odustati od večere i pomoći joj u njenom bolu i nevolji!

Ivan – Osvojili smo loto!

Kristina – Koliko?

Ivan – 60 milijuna!

Natalija – Ipak bih popila još to jedno piće, na kraju krajeva… sve te emocije…

Kristina (otresito) – Do sad si već mogla skužiti gdje stoji dekanter, zar ne? Ili želiš da ti donesem tetrapak vina sa slamkom?

Natalija se uvrijedila.

Natalija – Dobro, neću vam smetati… Ne želim iskorištavati vašu gostoprimivost.

Kristina se sabere.

Kristina – Joj, oprosti. Nisam tako mislila. (Toči Nataliji još jednu čašu vina.) Svi smo malo u šoku, zar nismo? Trebaš i nešto pojesti, ili će ti pozliti… (Ivanu ispod glasa dok Natalija prazni čašu.) Mislim da je vrijeme da izneseš svoj artičoka kiš…

Ivan se uputi prema kuhinji.

Kristina – Mi smo također bili jako bliski s njim. Pa prirodno je da smo isto duboko potreseni Patrikovom smrću (Ispravljajući se.) Mislim, mogučnošću njegovog nestanka… Ali u isto vrijeme, trebalo bi se znati i krenuti dalje, ne misliš li tako? Živi se samo jednom i te stvari.

Ivan se vraća s komadom pite i doda ju Kristini.

Kristina (dodajući krišku pite Nataliji) – Moraš naučiti kako uživati u dobrim stvarima u životu…

Natalija uzima zalogaj pite.

Natalija – Nije loše… Što je to?

Kristina (licemjerno) – Ivan je pekao. Što si ono rekao da je to…?

Natalija (punih ustiju) – Oh, sve dok nisu artičoke. To je jedina hrana na koju sam alergična. Više se uopće ne sjećam kakav okus imaju. Jedan jedini put sam ih jela kod svoje bake u Dalmaciji. Jurili su sa mnom na prvu pomoć…

Ovo dvoje se pogleda s užasom.

Natalija – Dobra stvar kod artičoka je da ih ne možeš pojesti, a da ne znaš…

Kristina istrgne krišku pite iz Natalijine ruke i usta.

Kristina – Dobro, jesi spremna za desert…?

Natalija, uhvaćena nespremna, ne izgleda kao da joj je baš dobro.

Natalija – Mislim da ću povraćati… Vidiš, inače mogu popiti bez ikakvih problema. Posebno s tako finom hranom… mora da je od stresa…

Ona odlazi prema WC-u. Kad je otišla dovoljno daleko da ih ne može čuti, Kristina se prepusti ushićenju.

Kristina – Jesi siguran?

Ivan (pokazujući joj svoj evidencijski list) – Moj broj! Izvukli su iste brojeve! Upravo su objavili na radiju! Zar nisi čula! 60 milijuna kuna, možeš to vjerovati? Imamo dovoljno da možemo kupiti avion! Dobro, možda polovni… ali u dobrom stanju…

Kristina – Ali, to je ludost!

Ivan toči dvije čaše vina i dodaje jednu Kristini kako bi nazdravili.

Ivan – Evo, okusi Lidlovo kućno vino posljednji put i zapamti taj okus. Jer nećeš ga tako skoro ponovo kušati…

Nazdravljaju.

Kristina – Nevjerojatno… Nije šala, zar ne!

Ivan – I meni je teško povjerovati. Ali provjerio sam tri puta. Kunem ti se, naš je! Osvojili smo ga! Petak 13. Super izvlačenje je naše!

Natalija se vrati.

Kristina – Nikada nećeš pogoditi što smo upravo saznali!

Natalija – Jesu li zvali? Je l’ stvarno on u vodi? Živ je?

Ivan (posramljeno) – Eeeh, ne… nisu još uvijek baš, ovaj, sigurni…

Kristina – Ali uočili su kovčeg koji jako izgleda kao njegov. Vuittonov. Pluta po površini…

Natalija – I koja je dobra vijest?

Kristina – Pa… da je… (Vrlo uzbuđeno, na granici histerije.) Dobit ćemo kovčeg natrag!

Ivan pokušava umiriti Kristinu gestom ruke.

Ivan – Oprosti joj… Njeni živci…

Natalija – U pravu ste. Ovo čekanje je nepodnošljivo… Čak i ako je Patrik još uvijek živ, samo zamišljanje njega potpuno samog, priljubljen uz svoj kovčeg, usred mora, ciča zima… Dok mi udobno sjedimo ovdje na toplom… prođe me jeza… (Pauza) Ustvari i nije baš toplo, je li? Ili je do mene?

Ivan (sa znalačkim pogledom) – Mi možemo ponovo uključiti grijanje, dobro, Kristina? Idem ga smjesta uključiti.

Odlazi uključiti grijanje.

Natalija – Što misliš koliko se može tako izdržati, u prosincu, usred hladnog Kvarnerskog zaljeva?

Kristina – Ovisi… on je bio poprilično zimogrozan, zar ne?

Natalija – Oh, moj Bože…

Ivan se vrati.

Ivan – Evo, uključio sam na najjače… (Namigujući u Kristininom smjeru.) Tako, ako neočekivano moramo otići u toplije krajeve, nećemo patiti od termičkog šoka…

Natalija – Idete na odmor…?

Ivan – Ne, pa… ustvari, zašto ne…?

Natalija – Pa, da sam na vašem mjestu, izbjegavala bih letenje…

Kristina – Da, vjerojatno je sigurnije… Marfijev zakon, baksuz i to… Na kraju krajeva, jedan lijepi spa odmor u Opatiji također uopće nije loša ideja…napuniti baterije za novi život…

Natalija – Imate pravo, uživajte dok možete…nikada ne znate što će vam život smjestiti… Spremate ze za lijepo druženje s prijateljima u petak uvečer i samo tako, evo te, udovica si…

Kristina – Dap… (Histerično) Ili multimilijuner!

Natalija – Oh ne, mi si nismo mogli priuštiti životno osiguranje… Ustvari, spomenuo je nešto nedavno… kako bi mogli djeci priuštiti studij ako se njemu nešto dogodi… Mora da je nešto predosjećao… možda neki loš predosjećaj….

Ivan – Eh… Pa, mogu ti reći da mi zasigurno nismo ništa predosjećali… došlo je k’o grom iz vedra neba…

Kristina (Nataliji) – Znaš kako se kaže: noć je najcrnja prije svitanja…

Ivan – Kad si nepripremljen, to je stvarno šok… Moraš se znati nositi s tim…

Natalija – Vi ga imate?

Kristina – Njega? Što?

Natalija – Životno osiguranje! Ili posmrtno osiguranje, bolje rečeno…

Ivan – Mi imamo i bolje od toga, vjeruj mi.

Natalija – Kunem se, ako preživi, gledat ću na život potpuno drugačije…

Kristina – I mi ćemo, da, da, i mi ćemo, obećajem.

Natalija – Sva te male žrtve koje si namećemo svaki dan, misleći kako ćemo kasnije ubirati plodove i uživati… ma, zajebi to… bolje da živimo s prstom u uhu… bez razmišljanja o sutra…

Ivan – Imaš pravo. Sutra dajem otkaz.

Natalija – Mislila sam da si na Zavodu…

Ivan – Da, okej, prestat ću tražiti posao.

Natalija – A opet, u isto vrijeme, moraš zaraditi za život. I nešto i uštedjeti. Jer ako se budemo oslanjali na državnu mirovinu… oh, moj Bože… Imam osjećaj da Patrik baš neće koštati državu, mirovinski drugi stup…

Kristina – Ma hajde, ne govori tako…

Natalija – Kako ću spajati kraj s krajem, još s dvoje dječice…

Kristina – Mi smo tu za tebe… Je li tako Ivane…? Ako želiš, možemo mi uskočiti i skinuti nešto tereta s tvoje grbače!

Ivan (ne baš oduševljeno) – Da, pa…

Natalija – To je stvarno lijepo od vas, ali… Mi vam već dugujemo 1000 kn…

Kristina – Znaš što? Smatraj to riješenim. Neka to bude poklon. Nama neće faliti, zar ne? Okej, Ivane?

Ivan – Ovaj, pa, ne… U redu… Hajde, tvoj je…

Natalija (ganuta) – To mi puno znači, znati da mogu računati na prijatelje kao što ste vi… Ja znam koliko 1000 kn vama znači… Pogotovo sada kada Ivan ne radi. Znate, da sad pitam banku da mi dadu 1000 kn, ne vjerujem da bi mi odobrili. I sa svim profitom koji rade s našim novcem… A vi…Vi čak nemate sredstva da uključite grijanje u prosincu… osim kad vam dođu gosti… ustvari, postalo je malo pretoplo ovdje, šta vama nije? Ne bih željela da zbog mene dobijete račun za ubit se…

Ivan – Malo ću smanjiti…

Ivan izlazi na nekoliko sekundi.

Natalija – Što ću reći djeci?…

Kristina – Zar ne spavaju?

Natalija – Pa, jednom se moraju probuditi…

Kristina – Slušaj, vjerojatno ne bih trebala ovo reći, ali ja ne vjerujem da je mrtav. Ne noćas…

Natalija – Zašto ne noćas?

Kristina – Ne znam, to je… kao što si prije rekla za svog oca. Da je umro na dan kad se rodio tvoj sin, samo da te razljuti.

Natalija – Misliš da je Patrik odlučio da se surva avionom samo da nam upropasti večer?

Ivan se vrati.

Kristina (sretna što može promijeniti temu) – Možda da uključimo ponovo TV, da dobijemo potvrdu… vjerojatno će ponoviti koji su brojevi izvučeni… ovaj ponoviti vijesti…

Natalijin mobitel zvoni, prekidajući Kristinu koja je krenula uključiti TV. Natalija, smrznuta, razmišlja da se ni ne javi, ali ipak ga uzima.

Natalija – Da..? Da, ja sam… (Kristini i Ivanu) To su oni! Spasilačka ekipa… Da…? Da, slušam…

Drugo dvoje sluša s nelagodom.

Natalija – Ali bili ste mi rekli da… U redu… Dobro… Hvala…

Prekida vezu.

Natalija – Primijetili su petoricu preživjelih, drže se za komade aviona… Možda je šesti…

Ivan – Dopunski broj.

Natalija – Pokušat će prići helikopterima, ali bura je prejaka u Zaljevu… Nisu ih još identificirali…

Kristina – Obavijestit će te čim nastave s izvlačenjem… Mislim spašavanjem!

Natalija – Da, u pravu si… To je upravo kao kockanje. Ovo čekanje je nepodnošljivo. Osjećam se kao da sam igrala lutriju i sad čekam da vidim jesu li moji brojevi izvučeni…

Kristina – Znam osjećaj…Tako sam se baš osjećala kad sam se udala za Ivana… mislim… Koliko ih je bilo u avionu?

Natalija – Ne znam… Bio je to mali avion… Omišalj – Zagreb…

Ivan – Recimo da je bilo stotinu putnika. Ako ih je pet preživjelo… to je 20%. Mnogo bolji omjer nego u lutriji.

Natalija – Nisam nikada imala sreće u kockanju…

Kristina – Znaš kako kažu: Tko nema sreće u kocki, ima u ljubavi…

Natalija – Hvala Bogu da sam s vama, u suprotnom…

Kristina – A da se odeš malo odmoriti u našu sobu?

Natalija – Što ako ponovo zovu…?

Ivan – Mogli bi proći sati, znaš… dok se stiša bura i sve to… Operacija spašavanja na moru je vrlo delikatna operacija… nisu čak niti sigurni da će stići do njih živi. A i u vodi koja je samo dva ili tri stupnja…

Natalija – Ma svejedno, mislim da ne bih mogla zaspati.

Kristina – Mogu ti dati tablete za spavanje, ako želiš.

Natalija – Mislim da to neće biti dovoljno. U kakvom sam stanju…

Kristina – Možeš uzeti dvije, tri. Jako su slabe…

Natalija – Baš si draga, ali ne želim ti još zauzeti i spavaću sobu povrh svega ostalog…

Kristina – Pa ni mi nećemo moći spavati, tako da nije bitno…

Natalija – Hvala… Iskreno, nisam mislila da će vas uzrujati toliko koliko i mene… (provjerava svoj mobilni) Sranje, stavila sam ga na nečujno. Nikad to ne radim… Provjerit ću i vidjeti ako imam poruke na govornoj pošti…

Ona odlazi provjeriti svoj mailbox.

Ivan (Kristini) – Nikad je se nećemo riješiti…

Natalija – Ne, ništa…

Kristina – Pa… uzmi u obzir da su zvali prije pet minuta…

Ivan – I da budemo iskreni… 20%… Mogla bi se početi pripremati i za najgore…

Natalija – Ali maloprije si govorio da…

Kristina – Ne želimo ti ulijevati lažnu nadu… Je li tako, Ivane?

Ivan – Pa, moram reći, izgleda kao da će noćas spavati s ribama…

Kristina – Ono što Ivan pokušava reći, na svoj način, ako je Patrik stvarno mrtav, saznat ćeš to vrlo uskoro… Stvarno, trebala bi otići kući i malo prileći… Želiš da ti pozovem taxi?

Natalija – Ne, dovezla sam se ovdje, u Smartu.

Kristina – Ah da, točno…

Natalija – Ali nisam baš sigurna da sam u stanju voziti baš sad.

Ivan i Kristina razmjenjuju bijesne poglede.

Natalija – Imate pravo, idem malo prileći. Neću baš biti sposobna spavati, ali… mislim da bih malo trebala biti nasamo…

Ivan – Pa i mi… Mislim, naravno, razumijemo kako se osjećaš. Je li tako, Kristina?

Natalija – Idem ja…

Kristina – U redu…

Natalija napušta prostoriju pod Ivanovim i Kristininim suosjećajnim pogledom, koji eksplodira u veselje čim ona nestane s vidika.

Ivan – Jebeno! 60 milijuna!

Natalija se vrati u sobu. Ivan i Kristina se smrznu.

Natalija – Zaboravila sam mobitel…

Natalija ponovo napušta prostoriju.

Kristina – Nikako ne mogu povjerovati sve dok ne vidim listić. Pokaži mi…

Ivan – Idem po njega… (Krene prema sobi.) Sranje, u spavaćoj je… Uz malo sreće, zaspat će pa ćemo je skinuti sa sise na neko vrijeme. Nemojmo je buditi… Što misliš, da otvorimo tu bocu Cristala dok čekamo? Da proslavimo…

Kristina – U spavaćoj sobi? Ništa nisam vidjela… Reci, nisi ga valjda izgubio, listić? Zamisli da je pao s noćnog ormarića i… završio u usisivaču. Jučer sam promijenila vrećicu, i smeće sam odnijela jutros.

Ivan – Ne brini… spremljen je na sigurno. (Krene otvarati šampanjac.) Pokušat ću ne praviti preveliku buku s čepom… ne želim ju probuditi.

Kristina – Spremljen na sigurno… gdje?

Ivan – U moju torbu. Na vrhu ormara… u unutrašnjem džepu… Nisam se sjetio uzeti ga kad smo se vratili iz Zeline… Da budem iskren, skroz sam zaboravio da sam uopće uplatio loto…

Kristina (problijedjela) – Ne valjda Vuittonova torba?

Ivan – Da, naravno… moja torba… moja jedina torba… Nemoj mi samo reći da si posisavala i unutrašnjost moje torbe… (Konačno uočava Kristininu muku.) Šta?

Kristina – Patriku je trebala torba kad je išao na Krk… Natalija me pitala ako mogu posuditi…

Ivanu popušta pritisak na čepu od šampanjca i on glasno pukne.

Ivan – Ti si mu posudila moju torbu? Ti si dala da uzme moju Vuitton torbu na usrani avion usranog jeftinog avioprijevoznika?

Kristina – U redu, za početak podsjećam te – Vuitton je lažnjak… Krivotvorina koju smo kupili u Rimu na povratku s krstarenja po « Otocima Italije ».

Ivan – Zajedno s mojim listićem od 60 milijuna kuna unutra! Mogli smo kupiti tvornicu koja izrađuje prave torbe…

Natalija se vraća.

Natalija – Čula sam neki pucanj… to me probudilo… (Ugledavši njihova izbezumljena lica.) Što se dogodilo…? Imate novosti, to je to? Imate loše vijesti i ne znate kako da mi ih kažete?

Ivan (zlovoljan) – Da, ustvari…

Natalija – Oh, moj Bože…!

Kristina – Ne, zapravo, mislim, nije o Patriku…

Ivan – Ne bih baš rekao…

Kristina – Ivan nije znao da sam posudila Patriku njegovu torbu… Prirodno je, dakle, da je potresen…emotivno potresen, mislim… Zamisli da tvoj najbolji prijatelj visi na tvojoj torbi usred mora… A morski psi kruže oko njega…

Natalija – Zar ima morskih pasa u Kvarnerskom zaljevu?

Kristina – Ne znam, vjerojatno…

Natalija – Oh, moj Bože, stvarno, torba…Već vam dugujemo 1000 kn koje vam nećemo vratiti, a povrh toga, nikada više nećete vidjeti svoju Vuitton torbu. Hvala Bogu da je bila lažnjak…

Kristina – Ali i dalje postoji nada, zar ne? (Gledajući u Ivana.) Mislim, da će naći Patrika… s torbom.

Ivan – Misliš…?

Kristina – Torba pluta mnogo bolje nego tijelo! Sjeti se samo onih slika na TV-u nakon avionske nesreće. Što vidiš da pluta po površini vode? Torbe!

Ivan – Pa, ako nisu preteške, možda…

Kristina (Nataliji) – Je li Patrik nakrcao torbu?

Natalija – Pa, samo je jednu noć proveo u hotelu, pa nije puno toga uzeo…

Drugo dvoje krenuše gajiti nadu.

Natalija – Osim svih tih njegovih prodajnih kataloga, naravno. Papir teži tonu. Ja čak nisam mogla podići torbu da stavim u prtljažnik auta kad je odlazio. Sva sreća da je to ona vrsta torbe s kotačićima. Znaš, za lažnjak, bila je to vrlo dobra kvaliteta. U pravu ste. Zašto trošiti pare na prave marke… Zašto vas zanima sadržaj njegove torbe?

Kristina – Ako može plutati, tada ju Patrik može iskoristiti kao spravu za plutanje. Kao kolut za spašavanje…

Natalija – Oh, pa ne baš… mogao bi se isto tako vješati za nakovanj… I u svakom slučaju, prtljaga ide u spremnik, zar ne? Tone kao kamen s ostatkom aviona…

Ivan zuri u Kristinu koja je skršena.

Kristina – Ponekad mogu locirati olupinu i izvuku je natrag na površinu. Da nađu crnu kutiju, odrede što je uvjetovalo nesreću i izvuku prtljagu – hoću reći tijela – tako da obitelji mogu odžalovati…

Ivan – Misliš…?

Kristina – Pa da, naravno! Ne znam zašto, ali ja sam i dalje optimistična. Je li, Natalija?

Natalija – Da, pa…

Kristina – Na kraju krajeva, ipak je petak 13.!

Natalija – Nikad mi nije bilo jasno da il to znači da imaš sreće ili je nesreća na petak 13…

Kristina – Očito pomalo i jedno i drugo!

Ivan (Nataliji) – Jesi li 100% sigurna da je tako putovao?

Natalija – Putnička diskontna aviokompanija sa super niskim cijenama? Da, nažalost… Ja sam mu čak kupila kartu preko interneta…

Ivan (histerično) – S mojom torbom, za ime Boga! S mojom jebenom torbom!

Natalija se malo uznemiri. Kristina signalizira Ivanu da se smiri.

Natalija – U redu, mislim da ću stvarno sada otići… provest ću noć kod moje majke. Barem ću biti s djecom kad se probude. I ako išta saznam, bilo dobro ili loše, javit ću vam. Obećajem.

Ivan – 60 milijuna… 60 milijuna jebote! Reci da je to noćna mora…

Kristina (Nataliji) – Da, bit će najbolje…

Natalija – Dobro, puštam vas dvoje da se odete odmoriti…

Ivan – Stvarno misliš da ćemo sada moći spavati?

Natalija – Nazvat ću te sutra ujutro… Saznat ćeš vrlo skoro… Ja također, ustvari. U pravu si, Kristina. Mogli bi proći i sati. Uzet ću tabletu za spavanje kad dođem kod mame…

Ivan – A ne, nećeš! Nazovi nas smjesta! Zar ne, Kristina? Nećemo ovdje sjediti i čekati k’o dva jebena idiota…

Natalija – Iskreno, stvarno sam ganuta… da ste se tako uznemirili. Znam da vam je Patrik prijatelj… ali nisam mislila da će vas njegov nestanak tako pogoditi.

Ivan – Uključit ću TV ponovo…

Glas s TV-a – I dobitni brojevi su…

Ivan – Da, da, okej, znamo…

Natalija (zabrinuto, Kristini) – Možda da i njemu daš tablete za smirenje?

Ivan mijenja kanale.

Glas s TV-a – Sada je i službeno potvrđeno da nema preživjelih u nesreći u kojoj se srušio avion Putničke diskontne agencije sa super niskim cijenama. Nekolicina ljudi koja je uočena kako se drži za priručni splav, i za koje se smatralo da su preživjeli, ustvari su izbjeglice koji su se htjeli dokopati talijanske obale, ali ih je struja odnijela. Oni su, naravno, smjesta stavljeni u avion natrag u zemlju iz koje su došli. Ustvari, u avion iste kompanije. Najmanje što možemo je poželiti im siguran let kući… U daljnjim novostima, još se nije javio dobitnik pobjedničkog listića današnjeg izvlačenja i…

Ivan gasi TV, potpuno devastiran.

Ivan – Uh, jebote… Nema preživjelih…

Natalijin mobitel zazvoni. Ona ga izvadi i gleda u broj.

Natalija – Ako je moja mater, ne javljam se…

Ivan – Moja Vuitton torba…

Natalija – On je…

Kristina – Tko on?

Natalija – Patrik… netko zove s njegovog mobitela…

Kristina – Ma daj…

Ivan (impresioniran) – Na kojoj je mreži?

Kristina – Hajde, daj, javi se!

Natalija blijeda kao krpa, javlja se na mobitel.

Natalija – Da…

Ivan i Kristina napeto prate svaku njenu riječ.

Natalija – Patrik? Ali odakle zoveš? Slušaj, jedva te čujem… Zvučiš kao da si jako daleko…

Ivan – Ma nemoj mi reć… Ako su rekli da nema preživjelih…

Natalija – Čuješ me…? Patrik…? Halo…? Halo…? (Okrene se prema ostalima s dramatičnim izrazom na licu) Nešto nas je prekinulo…

Smrtna tišina.

Kristina – Jesi sigurna da je bio on?

Natalija – Ne znam… Veza je bila jako loša…

Ivan – Kladim se…

Natalija – U svakom slučaju, poziv je došao s njegovog mobitela. To je njegov broj…

Ivan – Dopunski broj…

Kristina – Možda je ispao iz aviona… i uspio se uhvatiti za nešto…

Ivan – Možda za torbu…

Kristina – I koristi to što mu je preostalo baterije da zove tebe.

Natalija – Oh, moj Bože… Ali rekli su da nema preživjelih… Tek sam se navikla nekako na tu ideju…

Kristina – Čuda su uvijek moguća.

Ivan – Čudo… Trebalo bi ga locirati prije nego ga morski psi počnu jesti…

Natalija – Možeš li zamisliti Patrika, u toj oluji, sam, usred Jadranskog mora…

Ivan – Zaljeva…

Kristina – Zaljev nije tako velik…

Natalija – Usred noći, kako se drži za tvoju torbu, izgubljen u oceanu…

Ivan – Zaljevu, za Božje ime!

Natalija – Možda je otplutao… Kako će ga naći…?

Ivan – Isto mogu tražiti torbu u plastu sijena…

Natalija – Pokušat ću ga nazvati… Pa ako mu je i ispražnjen mobitel, možda bude imao vremena da opiše gdje je. Moglo bi pomoći spasilačkoj ekipi…

Kristina – U drugu ruku, ako je izgubljen usred Mediterana…

Ivan – Zaljeva, za Božje ime!

Natalija bira broj i zabrinuto čeka.

Natalija – Zvoni… Oh, moj Bože, ide na njegovu govornu poštu. Čini mi se kao da čujem glas s one strane groba… Halo, Patrik? Ako primiš ovu poruku, znaj da te puno volim. I djeca također. Patrik, molim te, ne daj se i drž se. Zbog mene. Zbog svoje djece. Zbog sebe također, naravno. Dovoljno dugo da te spasilački tim nađe. Puno te volim, dragi…

Ivan i Kristina se gledaju ganuto. Ali Natalija oklijeva i ne prekida vezu već nastavlja.

Natalija – Želim ti još nešto reći, Patrik. Da skinem s grudiju. Jer, možda više nikada neću imati prilike za to. Ili hrabrosti. Prevarila sam te jednom. Samo jednom. Ali nije ništa značilo. Kunem ti se. I obećajem ti da je dijete koje nosim, tvoje. Ovaj, poprilično sam sigurna da je tvoje. Osjećam da je. Ali možemo napraviti test, ako to želiš. Ah da, jer sam ti htjela reći… Trudna sam, Patrik. Postat ćeš otac, ponovo! Eto vidiš! Moraš se držati tamo!

Natalija prekida, iscrpljena. Drugo dvoje izmjenjuje prestrašene poglede.

Kristina – Da, to bi trebalo pomoći da prebrodi sve to…

Neugodna tišina.

Ivan – Telefon…

Kristina – Ja ništa ne čujem…

Ivan – Ne, mislim na Patrikov telefon. Trebali bi biti u stanju locirati njegov mobitel da ga nađu! Moraš smjesta obavijestiti spasilačke ekipe. Čak postoji nada da nađu torbu… mislim da nađu Patrika… Koji je njihov broj?

Natalija mu preda svoj mobitel.

Natalija – Evo, njihov broj je u posljednjim pozivima.

Ivan uzima Natalijin mobitel i pritišće tipku za ponovo zvanje.

Ivan – Sranje, nema signala. Pokušat ću na balkonu…

Ivan napušta prostoriju.

Natalija – Nisam baš sigurna da je bilo najbolje vrijeme za reći mu to.

Kristina – Ti misliš…?

Natalija – Bilo je to otprilike prije tri mjeseca. S mojim zubarom. U njegovoj ordinaciji. Ne znam što me obuzelo. Ili je bio popratni efekt anestetika…

Kristina – To si mu trebala reći… Da te taj mamojebac drogirao i iskoristio…

Natalija – Iako, to je bio samo lokalni anestetik… da smanji bol, znaš… Jer što se tiče ostalog, mogu ti reći da sam dobro sve osjetila…Više nego s Patrikom, to je sigurno… A ti, nisi nikada prevarila Ivana…?

Kristina – Ne otkada smo vjenčani…

Natalija – Ali vi ste u braku tek šest mjeseci, a živite zajedno već petnaest godina…

Kristina – Pa, ovaj, ne…

Ivan se vrati, vrlo prigodno spriječivši Kristinu da dovrši svoj odgovor.

Ivan – Uspio. Pokrenut će stvar iz ovih stopa. I zvat će nas istog trenutka kako nešto saznaju.

Kristina – Vidjela sam to u policijskom dokumentarcu na TV-u. Stvarno je lako locirati nekoga pomoću njegova mobitela. I trebalo bi biti stvarno brzo. Naravno, u ovom slučaju je usred Jadranskog mora, ali svejedno…

Ivan – U Kvarnerskom zaljevu.

Natalija – Oh, moj Bože. Ne znam hoće li moje srce moći podnijeti više. Ovaj tobogan emocija…

Njezin mobilni zazvoni.

Natalija – Već!

Kristina – Rekla sam ti…

Ivan – Hajde! Javi se!

Natalija – Halo? Ne, mama, nisam dobila službenu potvrdu njegove smrti, žao mi je… Ne, nemam novu adresu tetke Adele. Ne misliš li da je još malo prerano da počnemo razmišljati o osmrtnicama…? Gle, moram ići. Moram sada osloboditi liniju. Čekam važan poziv… tako je… Cvijeće? Slušaj, napravi kako god želiš, živo mi se jebe, okej? (Prekida bijesna.) Život stvarno nije fer… Trebala je ona biti u tom avionu, a ne Patrik…

Telefon ponovo zazvoni. Natalija se javlja puna ljutnje.

Natalija – Jebo te, pusti nas na miru više…! Oh, oprostite, mislila sam da je moja mater… Da, da, naravno, slušam… Ne, ne, stvarno nije zezanje… Moj suprug je bio u tom avionu i… Da, u redu, hvala.Hoćete li me nazvati ako nešto saznate…?

Prekida, zbunjena.

Natalija – Bila je to spasilačka ekipa… Locirali su Patrikov mobilni…

Ostali željno isčekuju svaku njenu riječ.

Kristina – I?

Natalija – Poziv je došao s autobusnog kolodvora na Krku…

Sad zvoni Ivanov i Kristinin kućni telefon. Kristina se bez razmišljanja javlja.

Kristina – Halo? (Skršena, dodaje telefon Nataliji.) To je on…

Natalija grabi telefon.

Natalija – Patrik? Gdje si? Svi te traže po Mediteranu…! Ma nemoj, ne mogu vjerovati…! (Ostalima) Propustio je let! U autobusu je za Zagreb!

Ivan – Dakle, ima Boga….

Natalija – Znači, ti ne znaš (Ostalima.) On ne zna… Avion Jeftine putničke diskontne avioagencije kojim si mislio doći srušio se iznad Jad… Nema preživjelih… Hvala Bogu, to je čudo…! (Ostalima) Zaglavio je u toaletu omišaljskog aerodroma dva sata… Nije mogao otvoriti vrata… Naravno, terminal Preniskih cijena avioletova u Omišlju nije baš Poslovna klasa… U redu… Nazovi me čim stigneš u Zagreb, u redu…? Volim te puno, dragi… (Htjela je prekinuti vezu, ali se predomislila.) Ovaj… Patrik…? Jesi primio moju poruku? Ne, ne, nije važno… Ustvari, možeš je izbrisati… Sad kad znam da nisi mrtav…

Natalija prekida vezu.

Natalija (sjajeći) – Mislim da je pravo vrijeme da otvorimo taj šampanjac koji sam donijela!

Ivanu i Kristini je malo neugodno s obzirom na to da su već otvorili bocu. Ali ni oni nisu ništa manje preplavljeni srećom.

Kristina – Pa to je predivno! Zar ne, Ivane?

Ivan – Ti ćeš dobiti natrag svog muža, a mi ćemo dobiti…

Kristina – Našeg prijatelja!

Ivan – U koliko sati stiže u Zagreb?

Natalija – Manje od sata… Noćna mora je uskoro gotova… Hvala vam… Ne znam kako bih prošla kroz ovo bez vas… (Krene kao da će napustiti stan.) Mislim da ćemo sačuvati šampanjac za drugi put… Pokupit ću ga na autobusnoj stanici i onda idemo ravno doma… Nakon ovog iskušenja, razumjet ćete da imamo puno toga za razgovarati…

Kristina – Pogotovo ako je preslušao poruku koju si mu ostavila…

Ivan – Ali nema govora o tome! Slavit ćemo zajedno. Zar ne, Kristina?

Natalija – Sad kad promislim, on je jedini preživjeli… Ne znam ako… Mogu zamisliti bol obitelji koje nisu imale sreće kao ja…

Ivan – Život je lutrija! Samo trebaš izabrati prave brojeve!To je nesreća za one koji nisu pobijedili, ali ipak. C’est la vie! A i iskreno govoreći, ti nisi u stanju voziti. Ovako ranjiva kao što si ti sada nikada nećeš uspjeti parkirati na stanici petkom uvečer. Nazvat ću ga ponovo. Reći ću mu da uskoči u taxi kad siđe s busa i da dođe ovdje. Sa svojim kovčegom…

Natalija – Taxi…? Znaš, nisam baš sigurna da si ga možemo priuštiti…

Ivan – Ali mi možemo! Zar ne, Kristina?

Kristina – Mi također imamo dobre vijesti koje želimo podijeliti s tobom… Mogli bismo ustvari baš i reći sada… Hajde, Ivane…

Upravo kad je Ivan htio reći, kućni telefon zazvoni. Kristina preuzme poziv.

Kristina – Da… Oh, Patrik… Baš smo te htjeli nazvati… (Osmjeh joj se sledi.) Naravno, ovdje je… (Nataliji) Patrik je. Preslušao je tvoju poruku…

Natalija izbezumljena uzima slušalicu kućnog telefona i krene prema balkonu.

Natalija – Patrik, slušaj, mogu sve objasniti… Ma daj, nemoj to tako shvaćati! …Iskreno, nakon svega ovoga što nam se dogodilo, zar ne možeš to gledati iz te perspektive? Upravo si prevario smrt, za dlaku si izbjegao! Najvažnije je da smo oboje živi i zdravi! Preživio si, Patrik!

Izlazi na balkon da nastavi razgovor.

Ivan – Oh, sranje… Samo nam je to još trebalo…

Kristina – Neće biti lako dobit ga da dođe ovamo i otvara šampanjac s nama.

Ivan – Zamisli, da nakon što je shvatio da je rogonja, odluči skočiti u Savu kad dođe u Zagreb. S mojim kovčegom…

Natalija se vraća, smoždena.

Kristina – I…?

Natalija – Ne želi doći kući… Spominje razvod…

Ivan – Ali on može ostati ovdje dok se ne dogovorite. Zar ne, Kristina? A on ionako već ima spakiranu torbu.

Natalija – Oh, u vezi te torbe… Nema veze, nije to važno sada…

Njih dvoje su skamenjeni.

Ivan – Što u vezi torbe?

Natalija – Pa, vidiš… Patrik je propustio let, ali torba nije… Već je bila čekirana… Tako da, nažalost, možeš zaboraviti na nju… Ona je u spremniku prtljage aviona…

Ivan – Koji jebeni moron! (Kristini) Molim te, reci mi da se ovo ne događa!

Natalija – Istina, ali hvala Bogu nije pravi Vuitton… Znaš li da je sada posjedovanje krivotvorenih stvari ilegalno…Vidjela sam dokumentarac na TV-u… Patrik je mogao imati ozbiljnih problema da su ga carinici na terminalu vidjeli…

Kristina – Iz Omišlja do Zagreba?

Natalija – I sa stajanjem u Veneciji…

Ivan – Ako ona smjesta ne ode, ja ću je zadavaiti…

Natalija je malo iznenađena Ivanovom reakcijom.

Natalija – Ne brini, nabavit ću ti novu, pravu, kao što sam ti obećala… Dugujem toliko…

Ivan – Svakako, zajedno s 1000 kn koje nam već duguješ…

Natalija – U redu, sada stvarno moram ići. U redu, Kristina? Svi smo prošli kroz vrlo emotivnu večer.

Kristina nježno vodi Nataliju prema izlaznim vratima kako bi je maknula izvan dosega Ivanova bijesa.

Kristina – Ne brini, proći će…Zovi me sutra, u redu?

Natalija – Svakako, javit ću ti da znaš kako je prošlo…

Natalija već skoro prelazi prag, ali se vraća još jednom.

Natalija – Eh, usput, koja je to dobra vijest koju ste mi htjeli reći…?

Kristina ju izgurava van potpuno.

Kristina – Zvat ću te sutra…

Natalija odlazi. Ivan i Kristina ostaju sami. Skrhaju se na sofu. Teška tišina.

Ivan – 60 milijuna kuna…

Kristina mu se nježno primiče.

Kristina – Hajde, daj, nije tako strašno… Ono što je najvažnije je da smo živi. I da smo zajedno…

Ivan se mrvicu opusti.

Ivan – U pravu si…

Kristina – I što bismo mi radili sa 60 mijuna kuna uopće?

Ivan – Pitao sam se istu stvar…

Kristina – Da li bi naša veza preživjela uopće takav preokret…

Ivan – Da ne spominjem naše prijatelje… Vidiš, skoro smo se raspali s Patrikom i Natalijom…

Tišina.

Ivan – Zar stvarno misliš, da smo bili osvojili 60 milijuna, da bismo se razveli?

Kristina – Pa, moglo ti je pasti na pamet… Kad iznenada shvatiš da možeš zadovoljiti sve potajne želje koje si potiskivao…

Ivan – U pravu si… Frustracija je cement koji parove drži skupa… Kad samo pomislim da smo skoro postali multimilijuneri… Prođu me srsi niz kičmu…

Kristina – Hajde, dođi, probajmo provesti malko manje napetu večer, samo ti i ja ispred telke…

Ivan – Znaš što bi mi stvarno pomoglo da se opustim…

Kristina (puna nade) – Reci… Spremna sam ispuniti sve tvoje želje. Smatraj to kompenzacijom… zbog gubitka tvoje lažne Vuitton torbe.

Ivan – Dokumentarac o životinjama… Reproduktivni običaji velikih guštera…

Kristinin entuzijazam je vidno opao.

Ivan – Oni su ti skroz u grupnom seksu, ti gušteri… Ženka se spetlja s nekoliko mužjaka i jaja sadrže genetski materijal svih njenih partnera… Zamisli Natalijino dijete. Pola Patrik i pola zubar.

Kristina (potišteno) – Ostalo je nešto malo kućnog vina… Pa, štogod nam je ostalo nakon Natalije… Želiš li malo? Bolje da se naviknemo na to…

Natočila je dvije čaše dok Ivan uključuje TV.

Glas s TV-a – …nadležni su uporavo locirali let Putničke diskontne aviokompanije 32 i pol za koji se prethodno smatralo da se srušio u Zaljev. Ustanovljeno je da je pilot jednostavno zaspao u pilotskoj kabini i umjesto da sleti u Zagreb, avion je nastavio letjeti sve do Aljaske gdje mu je ponestalo goriva te se morao prinudno spustiti na santu leda.

Ivan – Smješno je, sve mi to izgleda sada kao da se događa nekoj drugoj osobi…

Kućni telefon zazvoni i Kristina ustaje kao zombi da digne slušalicu dok Ivan ostaje zalijepljen za TV.

Glas s TV-a – Evo i nekih slika koje su slikane iz spasilačkog aviona, a koje nam šalje meksička vojska…

Kristina – Da…?

Glas s TV-a – I dalje smo bez novosti o putnicima umutar aviona, ali ove slike pokazuju sa zapanjujućom jasnoćom, par pingvina koji se igraju putnom torbom…

Kristina – Ne…!

Zbunjena, Kristina prekida vezu i hoda prema sofi.

Ivan – Tko je bio…?

Kristina – Natalijin ginekolog… Ovaj, moj… Imamo istog…

Ivan – I…?

Kristina – Pomiješao je naše nalaze… Nije ona trudna, ja sam!

Ivan (pogubljen) – Imate li i istog zubara?

Kristina (oduševljena) – Tvoje je! Nosim tvoje dijete, Ivane!

Ivan (ne baš sretan) – Ali… mislio sam da ne možemo imati djecu… Tvoj je doktor rekao da s mojim lijenim spermijima imamo šanse jedan naspram milijun!

Kristina – Petak 13. je!

Mrak

Kraj

DRUGAČIJI KRAJ S ČETVRTOM OSOBOM (PATRIK)

Ivan nema vremena išta više reći; zvono na vratima zvoni.

Ivan – To je opet ona, ako je pozoveš unutra, sam ću je baciti preko balkona…

Kristina nevoljko otvara vrata.

Kristina (iznenađena) – Oh, Patrik…! Jesi sretno doputovao? Ovaj… Nismo te više očekivali…

Patrick (zlovoljan) – Ometam vas?

Kristina – Nee uopće, zašto tako misliš…?

Ivan – Ne možeš pogoršati stvari više nego što jesu.

Patrik prolazi u sobu pored njega.

Patrick – Hej, Ivane, tu si…

Ivan – Kao što možeš vidjeti. Možda se sjećaš da ja živim ovdje…

Patrick – Znam da je kasno. Ali sa svim tim što mi se upravo izdogađalo…

Ivan – Hajde, tvoj se autobus nije skršio na santu leda, ili…?

Patrick – Ne, mislim na Nataliju. I dalje sam u šoku.

Kristina – Jako nam je žao, Patrik… Je l’ tako Ivane…?

Ivan – Mmmm…

Kristina – Dođi, sjedn,i molim te. Želiš li nešto popiti?

Ivan – Veliku čašu arsena? Ili strihinina…?

Kristina mu natoči čašu kućnog vina.

Kristina – Želiš li leda…?

Patrik ne odgovara. On sjedi i prazni čašu bez da trepne dok ga njih dvoje netremice zapanjeno gledaju.

Ivan – Vau… Mora da je stvarno loše… Nije uopće reagirao na kućno vino…

Patrick – Bili smo u braku deset godina… Možeš li vjerovati što je ona učinila? Nikad ne bih pomislio da je Natalija sposobna napraviti tako nešto…

Kristina – Ma hajde… Ne misliš li da previše dramiš…?

Ivan – Ipak je upravo saznao da je rogonja…

Kristina – Uvijek sam mrzila tu riječ…

Patrick – Misliš da nekog poznaješ, a onda…

Kristina – Svatko griješi…

Ivan – Naravno… ali spavati sa zubarom…

Patrick – Ustvari, on je moj zubar.

Kristina – Ono što je važno je to da je ona imala hrabrosti reći ti to, zar ne? Treba puno hrabrosti za to, znaš…

Ivan – Treba puno gluposti, bolje rečeno…

Kristina – To dokazuje da ti vjeruje… A povjerenje je vrlo važno kod parova… Zar ne, Ivane?

Ivan – Glupost, mislila je da je mrtav…

Kristina – Ma hajde, vidjet ćeš… Stvari će se izgladiti…

Patrick – Ne znam… Mislim da mi treba neko vrijeme…

Ivan – Koliko zapravo vremena ti treba…? Jer, znaš, kao što si sam rekao, već je kasno… volio bih se baciti u krevet…

Kristina – Ono što Ivan govori, na svoj način, da smo svi imali poprilično emotivan dan… Ali normalno je da ti treba neko vrijeme da razmisliš o svemu… Zašto ne spavaš ovdje na sofi… I sutra ćeš vidjeti stvari puno jasnije.

Ivan – Mi ne obećajemo da će stvari sutra biti bolje, okej? Samo to da ćeš ti vidjeti stvari puno jasnije…

Patrick – Hvala… Znao sam da mogu računati na vas… Kad te snađu nevolje, tek onda vidiš tko ti je pravi prijatelj…

Ivan – Da, da… To nam je tvoja žena govorila cijelu večer…

Kristina – Donijet ću ti plahte… Ivane, uzmi deku iz ormara…

Ivan i Kristina izlaze na trenutak. Patrik se diže i ide prema balkonu. Prilazi ogradi i lagano se naslanja preko nje. Kristina se vraća i vidi ga; sledi se pretpostavljajući da on razmišlja o tome da skoči.

Kristina – Patrik, ne!

Patrik se okreće pomalo iznenađen.

Patrick – Huh…? Samo sam gledao…

Kristina – Oh, Bože, prepao si me… Mislila sam…

Patrick – Nisam nikada dosada primijetio da ako se malo nagneš, možeš vidjeti Roza obou odavde…

Kristina (zabrinuta za njegovo mentalno stanje) – Roza oboa…

Patrick – To je klub.

Kristina – Jazz klub?

Patrick – Ustvari da… ali važnije je da je to gay klub.

Kristina je malo dekocentrirana. Ivan se vraća s dekom i baca je na sofu.

Ivan – Evo. Neću ga ušuškavati i poljubiti za laku noć.

Patrik ga dvosmisleno gleda.

Kristina – Obećaj da nećeš ništa glupo napraviti.

Patrick – Obećajem.

Kristina – U redu, dakle, svi sad idemo na spavanje. I nama je bio težak dan…

Kućni telefon zazvoni. Ivan podiže slušalicu.

Ivan – Da…? Da, ovdje je… Naravno, evo ti ga… (Drži telefon prema Patriku) Natalija je. Želi razgovarati s tobom…

Patrik nevoljko uzima telefon.

Patrick – Da… Slušam… Ne… Ne znam… Ne… Sutra ću ti reći, u redu… Da, pa treba mi par dana da razmislim o tome, svakako možeš razumjeti da…?

Ivan (zabrinuto) – Par dana…?

Patrick – Da, tako je, pričat ćemo kasnije…

Prekida vezu.

Kristina – Sigurna sam da ćete prevladati ovu teškoću kao par… i da ćete iz toga izići još jači!

Patrick – I ja sam spavao sa zubarom…

Kristina (nakon kratkog oklijevanja) – Eto vidiš, ne bi trebao nju osuđivati…

Ivan gleda u nju totalno zapanjeno.

Kristina (Patriku) – Oh, nisam ti rekla! (Ivanu) Hoćemo mu reći?

Ivan – Što?

Kristina – Patrik, ja sam ta koja je trudna!

Ivan – Ah da, točno…

Kristina – Nije li to super vijest?

Ivan – Za tebe, dobra vijest za tebe je da tvoja žena ne nosi dijete tvog ljubavnika.

Kristina – Jer nakon svega što nam se danas izdogađalo… baš smo ranije pričali, Ivan i ja. Ono što je važno, da ostanemo zajedno, bez obzira na sve… Da nadiđemo sve poteškoće… Zajedno… Tako da znaš, na kraju, novac i nije tako važan!

Patrick – Novac?

Kristina (Ivanu) – Hoćemo mu reći i za to? (Ivan ništa ne odgovara, onemoćao) Nećeš vjerovati, ali u kovčegu koji smo ti posudili za Krk…

Patrick – Lažna Vuitton torba…

Kristina – U njoj je bio listić za loto…

Patrick (odsutno) – Oh stvarno, listić…

Kristina – Skužili smo večeras gledajući TV da smo zaokružili dobitne brojeve…

Patrick – Koliko?

Ivan – 60 milijuna.

Patrick – Oh, toliko…

Kristina – Ne moramo spominjati to da nikada nećemo vidjeti taj listić ponovo…

Ivan – Jedino ako pingvin koji je našao moju torbu ne odnese listić do najbliže agencije i ne unovči ga.

Kristina – Vidiš? Upravo smo izgubili 60 milijuna kuna, ali smo također osvojili bebu kojoj se više nismo nadali!

Ivan – Znaš kako se kaže: tko ima sreće u ljubavi, nema u kartama…

Patrick – Stvarno mi je žao… Mislim za 60 milijuna kuna… to je na neki način moja greška…

Ivan (prijeteći) – Na neki način…?

Kristina – Sad stvarno mislim da bismo trebali ići na spavanje. Ideš, Ivane…?

Kristina vuče Ivana prema spavaćoj sobi. Patrik ostaje sam. Izlazi na balkon i na trenutak se premišlja. Tada uzima svoj mobilni i zove nekoga.

Patrick – Halo…? Ne, nisam mrtav… Žao mi je što sam te razočarao, ponovo, draga punice… Mogu li dobiti Nataliju? Hvala… (Nakon kratke pauze.) Natalija? Patrik je… slušaj, razmišljao sam i… Da, već, šta da kažem… Obično se buniš da mi treba jako puno da razmislim… Pa htio sam ti reći odmah… Nikada neću biti sposoban oprostiti što si spavala s mojim zubarom… Natalija, tražit ću razvod… Da, znam, ja sam gubitnik… Da, znam da te mater upozorila na mene… U redu, moj zubar će ti poslati papire za razvod… Da, moj pravnik, to sam rekao. Točno, jebi se također… Laku noć, Natalija.

Patrik prekida, razmišlja sekundu, tada vadi iz džepa svoje košulje listić lota i gleda u njega.

Patrick – 60 milijuna… Kristina je imala pravo… Još nije svanulo sutrašnje jutro, a ja već vidim stvari puno jasnije… (Postaje svjestan situacije u pravom smislu.) 60 milijuna kuna! (Ruke mu se tresu, listić lota pada na rub ograde) Sranje… Ne mogu vjerovati… Jebem ti…

On grozničavo prekoračuje balkonsku ogradu. Iznenada, posklizne se, gubi ravnotežu i zamrzne se u padajućoj pozi.

Kao u snu, slušamo ostatak dijaloga snimljen na audiotraku.

Natalija – Što možemo protiv sudbine…

Kristina – Ništa…

Ivan – Ipak, nevjerojatno je…

Natalija – Patrik je bio jedini putnik koji nije bio u avionu a na kraju on je jedina žrtva…

Kristina – Jesi zvao hitnu ?

Ivan – Trebali bi stići svaki čas.

Ivan – Mislite li da je to stvarno bilo samoubojstvo?

Kristina – Pa, ne padaš s balkona samo tako…

Ivan – Bar da je to bio umjetnik koji je naslikao moju sliku…

Sirena prve pomoći čuje se sve bliže.

Natalija – Evo ih… Oni će moći potvrditi je li stvarno mrtav…

Ivan – Izgleda poprilično mrtav.

Natalija – Uvijek se možeš nadati čudu…

Kristina – Petak 13. je!

Mrak.

Kraj.

  

Jean-Pierre Martinez je francuski pisac kazališnih komada i scenarija. Rođen je 1955. u Auvers-sur-Oise u Francuskoj. Napisao je 62 komedije, od toga je 14 prevedeno na španjolski, a 3 na engleski jezik. U mladim danima stiče prva iskustva pozornice kao bubnjar u raznim rock grupama. Neko vrijeme radi kao semiolog u polju oglašavanja. Potom piše scenarije za televiziju i nakon toga se napokon vraća na scenu kao pisac kazališnih djela. Spada među najizvođenije suvremene pisce kazališnih komada u Francuskoj.

 

This text is protected under copyright laws.

Criminal copyright infringement will be investigated and

may result in a maximum penalty of up to 3 years in prison

and a EUR 300.000 fine.

 

Paris – Janvier 2017

© La Comédi@thèque – ISBN 978-2-37705-077-2

http://comediatheque.net

Petak 13. Lire la suite »

Les Monoblogues

Monologues de Jean-Pierre Martinez

Monologues poétiques, psychanalytiques et néanmoins humoristiques

Les Monoblogues

***

ACHETER LE LIVRE FORMAT PAPIER

*** 

LIRE UN EXTRAIT

Sans titre

Il y a quelqu’un ? Non… Alors vous êtes comme moi. Vous non plus, vous n’avez pas vraiment réussi à devenir quelqu’un. Etre le fils de personne, ça va encore. Certains sont même devenus très célèbres. Il y a des précédents. Mais qui se souvient encore des parents du fils de personne ? Personne. Moi, depuis que je suis arrivé au monde, on m’a toujours dit : si tu veux devenir quelqu’un, dans la vie, il ne faut pas faire n’importe quoi. Et croyez-moi, tous ceux qui m’ont dit ça, ça n’était pas n’importe qui. Alors j’ai essayé de faire quelque chose de moi. Pour devenir quelqu’un, comme eux. Mais je ne suis arrivé à rien, je le sais bien. Je n’ai jamais su quoi faire de ma peau. Je ne suis qu’un numéro, comme on dit. Un drôle de numéro, même, à ce que disent certains. Je n’ai pas dû faire ce qu’il faut. Alors je fais ce que je peux. Je fais mon numéro, justement. Je suis un comique, comme ils disent : Oh, celui-là, c’est un comique ! Est-ce qu’un comique peut vraiment devenir quelqu’un ? Pour ça, il faudrait qu’on le prenne au sérieux… Mais même moi, je n’arrive pas à me prendre au sérieux. Mon médecin, quand je vais le voir pour un arrêt de maladie, il me répète toujours : Arrêtez de jouer la comédie ! Sans parler de mon banquier qui me prend pour un clown. Est-ce que vous prêteriez de l’argent à un clown, vous ? qu’il me dit tout le temps. Surtout à taux zéro… Quand on prête à rire, on n’est pas sûr d’être remboursé, c’est sûr… C’est pour ça que les comiques finissent rarement propriétaires de leur dernière demeure. Moi non plus, je n’ai pas de chez moi. Il paraît même que j’ai l’air de ne pas savoir où j’habite. Si encore j’avais rencontré quelqu’un dans la vie. Tu devrais essayer de rencontrer quelqu’un, comme ils disent. Mais si vous croyez que c’est facile de nouer une relation sérieuse avec une personne qui ne sait même pas où elle habite. Je ne demandais pourtant pas grand chose. Pas forcément quelqu’un de… Si au moins j’avais tiré le bon numéro. Mais non. Je n’ai tiré que de sacrés numéros, croyez-moi. Aucune relation stable. Quelques intermittentes parfois. Beaucoup de faux numéros. Mais jamais le numéro complémentaire. Alors le numéro gagnant… Et maintenant, c’est trop tard, hein ? Je n’en ai plus pour longtemps, je le sais. Et je sais bien qu’après ma disparition, personne ne dira : celui-là, c’était quelqu’un. Est-ce qu’on peut même parler de disparition s’agissant d’une personne qui n’a jamais réussi à devenir quelqu’un ? Non, à mon enterrement, on dira : celui-là, c’était un comique. S’il y a quelqu’un à mon enterrement, bien sûr. Vous avez remarqué, à l’enterrement des gens célèbres, il y a toujours une foule d’anonymes, comme ils disent dans les journaux ? La foule des anonymes… Mais sur la tombe des inconnus, il n’y a jamais personne. Et surtout pas des célébrités. Ou alors, il faut être soldat sans papier, mourir au champ d’honneur, et avoir beaucoup de chance à titre posthume. Non, en temps de paix, il ne faut pas rêver. Personne ne ranimera jamais la flamme de tous les morts qui n’ont jamais réussi à devenir quelqu’un de leur vivant…

 Divan

Je m’allonge ou…? Ok… Je ne sais pas très bien par où commencer… J’ai trouvé vos coordonnées dans l’annuaire… On peut demander à un ami si il connaît un bon dentiste pas trop cher et qui ne fait pas mal, mais… quelqu’un comme vous. Alors, j’ai consulté les pages jaunes… Et puis j’ai choisi votre nom au hasard dans la liste… Plutôt longue, la liste, hein ? Un job payé en liquide, par les temps qui courent… Il paraît qu’on n’a pas besoin de diplôme pour faire votre métier ? Qu’il suffit d’avoir été client pour se mettre à son compte… C’est vrai ? Alors moi aussi, après, si je veux… Je vais considérer que je suis en formation alors. Mais ça ne vous fout pas un peu les boules que tous vos clients deviennent des concurrents potentiels ? Vous imaginez ? Je vais voir mon boucher, je prends une tête de veau, et en sortant j’ouvre une boucherie juste en face… Ça ne risque pas d’arriver, remarquez, j’ai horreur de la viande… Même avec les œufs, j’ai du mal. Bon, j’en mange de temps en temps, mais… Il paraît que les oiseaux sont les descendants des dinosaures… Alors un œuf, c’est un peu un fœtus de dinosaure, non ? En fait, je n’ai pas choisi votre nom tout à fait par hasard… Vous étiez le dernier sur la liste… Comme votre patronyme commence par un Z… J’ai sûrement voulu réparer une injustice… C’est mon côté Zorro. Oui, j’imagine que les autres choisissent toujours le premier de la liste… Monsieur Aa, Madame Ab, ou Monsieur Bb… Je me doute de ce que vous avez dû endurer pendant vos études… Si vous en avez fait… Toujours le dernier à passer à la casserole… Moi, ça va. Je suis dans les M… Plutôt dans le peloton de queue, mais bon… Tiens, c’est marrant, moi c’est à la fin de mon nom qu’il est le Z… Mon père était espagnol… Je ne sais pas pourquoi je dis « était », parce qu’il l’est toujours… Je veux dire, vivant. Enfin, je crois… Mais est-ce qu’on peut dire qu’il est encore espagnol ? Il a été naturalisé… Naturalisé français, je veux dire… Pas empaillé… Ou congelé… C’est dingue, toutes ces bonnes femmes qui mettent leurs marmots au congélateur, non ? Entre le poisson pané et les esquimaux… Si seulement les enfants pouvaient faire la même chose avec leurs parents… Les conserver comme ça au congélo en attendant de savoir quoi en faire… Pourquoi je vous raconte tout ça, moi…? Ah, oui, le Z ! Alors il faut que je vous raconte tout depuis le début, c’est ça ? De A à Z. Ou plutôt de M à Z… Puisque pour moi ça commence à M… Je n’ai jamais aimé mon prénom… Vous avez remarqué, à la télé, dans les films ? L’abruti de service s’appelle toujours Jean-Pierre… Comme dans Ma Sorcière Bien Aimée, par exemple. Vous connaissez ? Mais si, le mari de Samantha ! Eh ben le con, dans l’affaire, c’est lui. Elle, elle rame toute la journée pour lui éviter la honte de passer pour le con qu’il est vraiment. Et elle n’a pas trop de tous ses pouvoirs magiques pour empêcher ça. Bon, elle l’aime, son Jean-Pierre, parce qu’il est gentil. Gentil, mais con. C’est l’idée qu’on se fait des Jean-Pierre, en général. Moi aussi, j’ai une fille. J’aurais dû l’appeler Tabatha. Je ne veux pas dire par là que ma femme est une sorcière. Ce serait plutôt une fée… Pour arriver à me supporter… C’est ce que ma mère lui dit toujours, d’ailleurs : Comment vous faites pour le supporter ? Elle est normande, ma mère. Comme les vaches. Alors le lait, le beurre, la crème… Qu’est-ce qu’on a pu en bouffer… Je ne digère pas, moi, le beurre. Je dois tenir ça de mon père. En Espagne, c’est plutôt l’huile d’olive. Il lui disait toujours : Pourquoi tu mets autant de crème dans la soupe ? Il aurait mieux fait de lui demander pourquoi elle ne mettait pas plus de soupe dans sa crème… C’était plus fort qu’elle, apparemment… L’atavisme… Finalement, mon père a trouvé quelqu’un d’autre pour lui servir la soupe… À la maison, maintenant, c’est moi qui cuisine. Comme ça, au moins, je sais ce que je mange. Vous ne dites rien, hein ? Mais vous n’en pensez pas moins. Vous vous demandez sûrement pourquoi je suis venu vous voir. Si je le savais, je ne serai pas venu, j’imagine. Enfin si, il y a quand même quelque chose. Comment vous dire ça ? Plus ça va… plus je me sens proche du minéral. Je ne sais pas pourquoi. Vous connaissez la formule : plus je connais les hommes, plus j’aime mon chien ? Moi, plus le temps passe, plus les gens m’ennuient. Les chiens aussi, d’ailleurs. C’est avec les pierres que je me sens vraiment à l’aise… Une vie d’homme… C’est trop court, non ? Alors une vie de chien… Tandis qu’une pierre, ça ne vieillit pas… Même les arbres, ça ne me dit plus rien. Pourtant, il y en a qui ont plus de mille ans. Mais un arbre aussi ça finit par mourir. Ça peut même avoir des maladies. Et puis c’est bouffé par les vers, comme le reste. Ça finit par réintégrer la chaîne alimentaire. Une pierre, non. Personne ne mange de cailloux ! Sauf les poules, c’est vrai… Pour fabriquer la coquille de leurs œufs. Vous avez raison, on ne peut pas dire non plus que les pierres soient vraiment éternelles… Vous croyez que les dinosaures aussi bouffaient des cailloux pour fabriquer leurs œufs ? Dans ce cas, à quoi bon être une pierre ? Si c’est pour finir en coquilles vides après une omelette… Alors pourquoi j’aime les pierres, docteur ? Je veux dire Monsieur Z. Vous croyez que ça a quelque chose à voir avec mon nom ? Jean Pierre M.

Les petites heures

Les petites heures, vous connaissez ? Un, deux, trois, quatre… À cinq, on serait déjà tiré d’affaire. Il suffirait de patienter un peu en écoutant la radio. Mais on se réveille, et on regarde par la fenêtre. Pas une lueur. On tend l’oreille. Pas un chant d’oiseau. Les diurnes dorment encore, les nocturnes sont déjà couchés. Aucun espoir de lendemain proche. On est au plus profond de l’obscurité, dans la contrée d’aucun homme, la nuit des dormeurs éveillés. Bien sûr, un effort suffirait pour se lever, et marcher. Mais ce serait prématuré. Presque contre nature. Voir la nuit avant d’avoir vu le jour… Alors on doit rebrousser chemin. Repasser la frontière. Revenir là où rien ne peut encore nous atteindre. Où rien ne peut nous attendre. Où personne ne peut nous entendre. L’au-delà est l’en deçà d’un éternel réversible. Je compte jusqu’à cent. À l’envers. Quatre-vingt dix-neuf, quatre-vingt dix-huit… Espérant qu’avant la fin de ce compte à rebours, j’aurai cessé de compter. Les nuits de grande insomnie, je commence à sept milliards. Six milliards neuf cent quatre-vingt dix neuf millions neuf cent quatre-vingt dix neuf mille neuf cent quatre-vingt dix neuf autres, avant que mon tour vienne dans cette vaste salle d’attente à ciel ouvert qu’est le monde des vivants. Combien de temps pour effeuiller une à une toutes ces existences qui ne sont pas la mienne, pour me reconnaître dans cette foule et trouver mon sommeil ? Une nuit pour savoir qui on est. Ce qui nous distingue des autres. Une vie pour découvrir tout ce qui n’est pas nous. Mourir. Se fondre à nouveau dans l’indistinct. Dormir. Lâcher prise. Avec la peur de se réveiller un autre. Dans une obscurité qui serait un cauchemar sans espoir de matin. Ce qui me tient en vie, qui me tient en éveil, c’est la peur de sombrer par une mauvaise nuit, dans le mauvais sommeil, la fatigue éternelle. L’insomnie est une course immobile contre le temps. Une victoire provisoire. Quatre, trois, deux, un… Suspendues entre la torpeur de la nuit et la brutalité du réveil, les petites heures égrènent le temps compté des insomniaques.

Ce texte est protégé par les lois relatives au droit de propriété intellectuelle.

Toute contrefaçon est passible d’une condamnation

allant jusqu’à 300 000 euros et 3 ans de prison.

Paris – Novembre 2011

© La Comédi@thèque – ISBN 979-10-90908-02-4

Monoblogues Les Monoblogues Les Monoblogues Monoblogues Les Monoblogues Les Monoblogues Monoblogues Les Monoblogues Les Monoblogues Monoblogues Les Monoblogues Les Monoblogues Monoblogues Les Monoblogues Les Monoblogues Monoblogues Les Monoblogues Les Monoblogues Monoblogues Les Monoblogues Les Monoblogues Monoblogues Les Monoblogues Les Monoblogues Monoblogues Les Monoblogues Les Monoblogues Monoblogues Les Monoblogues Les Monoblogues

Monoblogues Les Monoblogues Les Monoblogues Monoblogues Les Monoblogues Les Monoblogues

Monoblogues Les Monoblogues Les Monoblogues Monoblogues Les Monoblogues Les MonobloguesLes Monoblogues Les Monoblogues Les Monoblogues Les MonobloguesLes Monoblogues Les Monoblogues Les Monoblogues Les Monoblogues Les Monoblogues Les Monoblogues Les Monoblogues Les Monoblogues Les Monoblogues Les MonobloguesLes Monoblogues Les Monoblogues Les Monoblogues Les Monoblogues Les Monoblogues Les Monoblogues

Les Monoblogues Les Monoblogues Les Monoblogues Les MonobloguesLes Monoblogues Les Monoblogues Les Monoblogues Les Monoblogues Les Monoblogues Les Monoblogues Les Monoblogues Les Monoblogues Les Monoblogues Les MonobloguesLes Monoblogues Les Monoblogues Les Monoblogues Les Monoblogues Les Monoblogues Les MonobloguesLes Monoblogues Les Monoblogues Les Monoblogues Les MonobloguesLes Monoblogues Les Monoblogues Les Monoblogues Les Monoblogues Les Monoblogues Les MonobloguesLes Monoblogues Les Monoblogues Les Monoblogues Les MonobloguesLes Monoblogues Les Monoblogues Les Monoblogues Les Monoblogues Les Monoblogues Les MonobloguesLes Monoblogues Les Monoblogues Les Monoblogues Les MonobloguesLes Monoblogues Les Monoblogues Les Monoblogues Les Monoblogues Les Monoblogues Les Monoblogues

Les Monoblogues Lire la suite »

Catalogue

En l’absence d’un accord écrit, toute commande à la Comédiathèque entraîne l’adhésion entière et sans réserve du libraire aux conditions de vente ci-dessous qui prévalent sur ses éventuelles conditions générales d’achat.

Ouvrages concernés

Les ouvrages concernés sont les ouvrages décrits dans le catalogue.

Commande

Les commandes sont exclusivement passées par voie électronique. Le libraire doit mentionner dans la commande le nom de son enseigne commerciale, son adresse, un contact téléphonique, ses références commerciales et bancaires, les références des livres et les quantités commandées.

Achats à compte ferme

Sans précision préalable de la part du libraire, toute commande est considérée comme un achat ferme n’ouvrant à aucun droit de retour, avec une remise de 35% sur le prix public de l’ouvrage commandé. Les commandes sont envoyées par la Poste au tarif le plus économique disponible. Si la commande concerne la France métropolitaine, les frais de port sont offerts par l’éditeur au libraire. En cas d’envoi prioritaire ou par un moyen imposé par le libraire, celui-ci prendra en charge la totalité des frais.

Achats avec droits de retour

À la demande du libraire, la commande peut être couplée à la possibilité de retourner les invendus, dans la limite de 10 ouvrages au maximum. Dans ce cas, la remise est de 30% sur le prix public de l’ouvrage commandé. Les frais de port sont à la charge du libraire. Les retours des invendus sont acceptés pendant un an à compter de la date de commande de l’ouvrage par le libraire, sous réserve d’entente préalable avec l’éditeur. Les frais d’expédition des livres retournés sont à la charge du libraire. Les livres retournés ne doivent pas être abîmés, ni marqués, ni étiquetés.

Dépôt-vente

Pour les libraires établis à Paris et à Avignon, La Comédiathèque propose aussi la mise en dépôt-vente de ses ouvrages, livraison et retour gratuits. Un bon de dépôt est établi par l’éditeur. Le libraire informe périodiquement l’éditeur des ventes réalisées. L’éditeur facture les livres vendus avec une remise de 25% sur le prix public des ouvrages.

Paiement

Les éditions La Comédiathèque délivrent une facture au libraire avec la mention « TVA non applicable, art 293B du CGI ». Les commandes doivent être réglées au plus tard à la fin du mois suivant la date de réception des ouvrages.

Révision

Les éditions La Comédiathèque sont libres de modifier à tout moment ces conditions générales de vente.

Juridiction

Les présentes conditions générales de vente sont soumises à la loi française. En cas de litige, le Tribunal de commerce de Créteil sera seul compétent.

***

TÉLÉCHARGER LE CATALOGUE

***

FORMULAIRE DE CONTACT

 

Catalogue Lire la suite »

Bien doré

Charles, assis dans un fauteuil, lit L’Humanité, une pipe éteinte à la bouche. Il porte un pull marin et une casquette. Rosalie, ébouriffée et les vêtements en désordre, arrive depuis l’extérieur, un sac à la main.

Rosalie – C’était moins une… J’ai eu la dernière.

Charles – La dernière ?

Rosalie – La galette des rois, à la boulangerie ! Il n’en restait plus qu’une…

Charles – Ah oui… La galette… Mais dis-donc, elle a l’air énorme.

Rosalie – Je n’avais pas le choix. C’est une galette pour douze.

Charles – Pour douze ? On n’est que trois… Et encore, si Fred ne nous fait pas faux bond, comme l’année dernière…

Rosalie – C’était la dernière, je te dis ! J’ai dû me battre pour l’avoir !

Charles – Oui, bon, ne t’énerve pas…

Rosalie – Je ne m’énerve pas, je t’explique.

Charles – On pourra toujours en congeler la moitié pour l’année prochaine…

Rosalie – Quoi ?

Charles – Si personne n’a la fève cette année… Comme pour le loto. S’il n’y a pas de gagnant, on remet la somme en jeu pour le prochain tirage.

Rosalie – Non mais ça ne va pas, non ?

Charles – Bon, alors on se tapera six parts de galette chacun.

Rosalie – Il a téléphoné pour dire qu’il ne venait pas ?

Charles – Non.

Rosalie – Eh ben tu vois.

Charles – Il faudrait que je finisse de corriger mes copies avant qu’il arrive, alors…

Rosalie – Tu vas travailler ? On est samedi…

Charles – Tu me forces déjà à célébrer l’Épiphanie, tu ne vas pas en plus m’obliger à respecter le shabbat ! Je suis un hussard de la République, moi ! Un croisé de la laïcité…

Rosalie – N’importe quoi…

Charles – Tu avoueras que pour une instit’ communiste, ce n’est pas très orthodoxe, cette histoire de galette.

Rosalie – Ah oui ? Et pourquoi ça ?

Charles – L’Épiphanie, les Rois Mages… C’est une tradition catholique !

Rosalie – Mais pas du tout ! C’est juste une tradition païenne que les catholiques ont essayé de récupérer. Comme beaucoup d’autres, d’ailleurs.

Charles – Une tradition païenne…?

Rosalie – Évidemment ! Avant d’être une célébration de la Nativité, c’était une célébration de la fécondité, tout simplement.

Charles – Je vois… D’où l’expression « mettre le petit Jésus dans la crèche », j’imagine…

Rosalie – Là tu confonds Noël et l’Épiphanie.

Charles – On fourre aussi les galettes.

Rosalie – Celle-là est à la pâte d’amande…

Charles – Il n’empêche que si on appelle ça le Jour des Rois… On ne m’enlèvera pas de l’idée que ce n’est pas très républicain.

Rosalie – Bon… En attendant, il va ranger son journal, le Capitaine Haddock.

Charles – J’essayais plutôt de ressembler à Staline, mais bon…

Rosalie – Ça fait cinq ans que tu as arrêté de fumer, tu pourrais peut-être arrêter la pipe, maintenant. Même éteinte…

Charles – C’est mon vapoteur à moi. Au moins, je n’émets aucun gaz à effet de serre.

Rosalie – Ça c’est toi qui le dis.

Il plie son journal et se lève.

Charles – Je te dis qu’il ne va pas venir.

Rosalie – Pourquoi il ne viendrait pas ?

Charles – Tirer les rois avec ses vieux parents, un samedi. Tu ne crois pas qu’il a mieux à tirer, à son âge ?

Rosalie – Tu exagères. C’est notre petit garçon, tout de même.

Charles – Notre petit garçon… Il a grandi, tu sais…

Rosalie – Pour moi, ce sera toujours un bébé…

Charles – Je crois quand même qu’il serait temps de retirer les peluches qu’il y a sur son lit.

Rosalie – Tu crois ? (Un temps) Parfois, je me demande si on aurait dû l’avoir aussi tard…

Charles – Tu trouves qu’il n’a pas l’air normal ?

Rosalie – Il est comédien… Et toujours pas marié… Je ne sais pas… Tu crois qu’il pourrait être un peu…

Charles – Un peu quoi ?

On sonne à la porte.

Rosalie – Ah… Tu vois bien qu’il est venu !

Fred arrive. Il porte un costume ridicule et un masque (genre super-héros de série Z). Il embrasse sa mère.

Rosalie – On commençait à s’inquiéter.

Il embrasse son père.

Fred – Pourquoi ça ?

Charles – Ta mère a acheté une galette pour douze.

Rosalie – Je vais la mettre au four, ce sera meilleur.

Fred – Ça ne sera pas trop long ? Je n’ai pas beaucoup de temps…

Rosalie – Tu es toujours pressé… Mais non, ça ne prendra qu’une minute.

Fred – Avec un micro-onde, peut-être, mais avec ton vieux four à gaz…

Rosalie sort avec la galette.

Charles – Alors comme ça, tu travailles dans le coin ?

Fred – J’ai un tournage à trois blocs d’ici. Je suis venu entre deux prises.

Charles – Et qu’est-ce que c’est ? Un film d’auteur ?

Fred – Un épisode de Plus Bête la Vie.

CharlesPlus Bête la Vie ? Tiens, je ne connaissais pas.

Fred – Une série. C’est le pilote.

Charles – Et tu joues un rôle important ?

Fred – Je fais la doublure du comédien principal. Pour les cascades…

Charles – Ce n’est pas un film de boules, au moins ?

Fred – Papa… Je suis cascadeur !

Charles – Il y a aussi des cascades au lit…

Rosalie revient.

Rosalie – Ce sera prêt dans cinq minutes. De quoi vous parlez ?

Charles – De cinéma…

Le portable de Fred sonne et il répond.

Fred – Oui ? Bon… Non, non… Ok, j’arrive tout de suite… (Il range son portable)Désolé, je dois partir…

Rosalie – Mais pourquoi ?

Fred – Le comédien dont je fais la doublure… Il est agoraphobe… Du coup ils ont besoin de moi pour la scène dans le métro…

Rosalie – Mais… la galette est chaude !

Fred – Désolé… Ce sera pour l’année prochaine… The show must go on…

Il sort précipitamment.

Rosalie – Comédien…

Charles – Il n’est pas comédien, il est cascadeur.

Rosalie – Cascadeur… C’est encore pire que comédien, non ?

Charles – Belmondo, il faisait ses cascades lui-même.

Rosalie – Et quand il prenait le métro, c’était debout sur le toit.

Charles – Bon… On n’a plus qu’à se taper la galette.

Rosalie – Une galette pour douze…

Charles – Et nous, on n’a pas de doublures.

Rosalie – On va commencer avec une part chacun. Et le premier qui a la fève, on arrête, d’accord ?

Charles – Si on n’est pas mort avant d’une indigestion.

Rosalie – Avec un peu de chance, on va tomber sur la fève tout de suite… Laissons faire le hasard.

Charles – J’ai l’impression qu’on va jouer à la roulette russe…

Rosalie – Je vais chercher les munitions.

Elle sort.

Charles – Elle a raison à propos de Fred… Je me demande s’il ne serait pas un peu… con.

Elle arrive avec la galette.

Rosalie – Un peu quoi ?

Charles – Non, je disais… Oui, elle a l’air bien fourrée.

Rosalie – On ouvre une bouteille de cidre, pour faire passer tout ça ?

Charles – Allez, soyons fous !

Noir

Bien doré Lire la suite »

Richophobie

Pardon, mais avant de commencer, je voudrais vous poser une petite question. Non mais rassurez-vous, ce n’est pas pour un sondage. Parce que j’en connais des comédiens comme moi, qui profitent du système. On le connaît tous, le truc. Ils prétendent faire un one man show, ils rameutent leurs amis dans un théâtre en leur vendant des places sur billetreduc. En réalité, ils travaillent pour un institut de sondage, et ils en profitent pour vous administrer un questionnaire interminable. Il faut bien dire que le système entretient la confusion, aussi : maintenant tous ceux qui font des petits boulots sont payés comme intermittents. Il paraît que ça coûte moins cher à la société. Ça doit être ça qu’on appelle la société du spectacle. Bref, je vous rassure, ma question est parfaitement gratuite et tout à fait désintéressée. Alors voilà. Est-ce qu’il y a des riches dans cette salle ? Personne ? Non, mais rassurez-vous, je ne suis pas non plus payé pour dénoncer au Trésor Public ceux qui auraient oublié de payer leur ISF. Non, vraiment ? Aucun riche ? Bon. Dans ce cas, je vais pouvoir vous exposer mon petit problème sans choquer personne. Alors voilà. Parfois, je me demande si je suis tout à fait normal. Tout le monde est supposé envier les riches, non ? Vous aussi, j’imagine. Et bien pour moi, je ne sais pas pourquoi, la richesse c’est un peu comme une maladie honteuse. Une maladie socialement transmissible, si vous préférez. Une saloperie qu’on attrape par des rapports non protégés avec de pauvres gens déjà atteints de cette affection. Je ne sais pas, la richesse, ça me dégoûte un peu. Oui. Les riches m’inspirent une sorte de mépris apitoyé. C’est ça qu’on appelle la condescendance, je crois. Oui, c’est ça. Je porte sur les gens riches un regard condescendant. Non mais j’ai bien conscience que c’est absolument déplacé. Ce sont les riches qui devraient me regarder de haut. Puisque je n’ai pas réussi à devenir comme eux. Tout le monde a envie de devenir riche, non ? À part ceux qui le sont déjà, évidemment. Et encore. Ceux-là ont sûrement envie d’être encore plus riches. C’est addictif, l’argent, vous savez ? Et on est toujours le pauvre de quelqu’un. Regardez, à chaque fois qu’un Président de la République est élu en France, il commence par relever le seuil de l’ISF juste au-dessus du montant supposé de son propre patrimoine. Histoire qu’on ne l’accuse pas de faire partie des gens riches, justement. La preuve que ce n’est pas si glorieux que ça. Mais j’en reviens aux riches, les vrais. Pas ceux qui ont juste atteint le seuil de la richesse, comme d’autres s’enfoncent sous le seuil de la pauvreté. Non, ceux pour lesquels il n’y a pas photo. Les millionnaires, comme on disait autrefois, du temps des anciens francs. Eh oui, à cette époque-là, c’était beaucoup plus facile d’être millionnaire, évidemment. Cent fois plus facile qu’avec les nouveaux francs. Donc presque sept cents fois plus facile que depuis le passage à l’euro. Vous vous rendez compte ? À cette époque là, on était millionnaire pour à peine plus de 150.000 euros. Vous êtes toujours sûrs qu’il n’y a aucun millionnaire dans la salle ? Même en anciens francs ? Même à crédit ? Dans ce cas, c’est que vous êtes locataires et que vous habitez dans un HLM. Parce que maintenant, si vous êtes propriétaire d’une chambre de bonne à Paris, vous êtes forcément millionnaire en anciens francs. Au prix où est le mètre carré dans la capitale. Ce n’est pas formidable, ça ? On n’a peut-être pas réussi à inverser la courbe du chômage, mais aujourd’hui, une simple bonne, propriétaire de sa chambre mansardée au septième étage sans ascenseur est virtuellement millionnaire. À condition de la revendre à un autre millionnaire pour aller prendre sa place sous les ponts, bien sûr… C’est pour ça que les millionnaires, c’est fini. Pour être riche, aujourd’hui, il faut être milliardaire. En ancien francs en tout cas. C’est l’inflation. La bulle immobilière, comme on dit. Mais les bulles, on sait bien à qui ça profite. Pendant que les pauvres se contentent d’une aspirine effervescente non remboursée par la Sécu pour faire passer leur gueule de bois, les riches s’enfilent des magnums de champagne duty free pour faire passer leur caviar. La bulle immobilière, c’est surtout le rétablissement de l’esclavage, oui. Au temps d’Autant en emporte le vent, les esclaves, au moins, ils étaient en CDI. Les Noirs travaillaient gratuitement pour un vaste domaine colonial. Les esclaves d’aujourd’hui travaillent au noir pour rembourser le crédit de leur minuscule appartement. Et pour espérer être affranchis, ils doivent payer leur vie durant deux smic par mois à leur banque… alors qu’ils n’en gagnent qu’un seul. Bon, mais où je voulais en venir, avec tout ça ? Ah oui, les riches ? Non mais franchement. Vous les enviez vraiment, vous, ces pauvres gens ? Après un déjeuner à la Tour d’Argent, pour rentrer à Neuilly, devoir remonter toute la rue du Faubourg Saint Honoré en Ferrari, alors qu’on a déjà du mal à circuler en Vélib ? Merci, très peu pour moi. D’accord, ça m’amuserait sûrement de pouvoir aller dormir dans un palace comme le Hilton à Paris. Surtout s’il porte mon nom, et que je n’ai même pas à payer la note, comme Paris Hilton. Mais bon, pour ça, à la rigueur, je peux toujours casser mon Livret A et aller passer une nuit à l’Hôtel Martinez à Cannes. Je ne suis pas si pauvre que ça, non plus. Mais après ? Non, et puis il y a un gros inconvénient à être riche, c’est qu’on ne peut plus fréquenter que des gens riches. Ben oui, quand vous êtes milliardaire, vous ne pouvez pas partir en vacances avec un pote smicard. Ça fausse les rapports, forcément. D’accord, quand vous êtes pauvres, c’est pareil. Vous êtes condamnés à rester entre vous. Mais moi je dis que les pauvres sont beaucoup plus marrants. Il y en a même de très sympas, j’en connais. Pas prétentieux, ni rien. Ok, tous les riches ne sont pas pareils, c’est vrai. Il y en a qui sont pires que les autres. Le nouveau riche, surtout, qui n’a pas encore l’habitude. La richesse, c’est un mode de vie, vous comprenez. Ça s’apprend. Alors le nouveau riche, lui, il ne sait pas. Il commet des impairs évidemment, et les autres ne se gênent pas pour le lui faire sentir. Vous vous voyez, vous, dîner à la Tour d’Argent ? On ne saurait pas comment se comporter. Vous arrivez, vous descendez de votre Ferrari, un voiturier vous tend la main pour prendre vos clefs de bagnole et aller la mettre au garage pendant que vous vous tapez la cloche avec un top model. Vous vous imaginez donner les clefs de votre Twingo à un inconnu avant d’aller vous taper le boudin à l’ardoise au bistrot du coin ? Vous auriez trop peur qu’il ne revienne jamais avec votre caisse pourrie dont vous n’avez même pas fini de payer les traites. Alors une Ferrari, vous pensez bien… Non, la richesse, ça ne s’improvise pas. Ça nécessite un apprentissage. Tandis que la pauvreté, c’est naturel. Personne n’a jamais reproché à un nouveau pauvre de manquer de tact en fréquentant pour la première fois les Restos du Cœur. On sait tout de suite quelle cuillère on doit prendre pour la soupe ou pour le Flamby, il n’y en a qu’une. Et puis les nouveaux pauvres, ça n’existe pas trop, en fait. Quand on est pauvre de naissance, on le reste toute sa vie, et pour les riches, c’est pareil. Il y a des riches qui font faillite, bien sûr. Mais un riche une fois ruiné, c’est encore un type qui a beaucoup plus d’argent que vous. Ce qui m’amène d’ailleurs à vous poser une deuxième question… Est-ce qu’il y a des pauvres dans cette salle ? Oui, je sais, si vous êtes là, c’est que vous avez pu vous payer une place de théâtre sans empiéter sur votre budget coquillettes, mais bon. Il pourrait aussi y avoir quelques invités. Non, parce que les pauvres, entre nous, il y en a des cons aussi… Pourquoi croyez-vous que les gens se traitent de pauvre con à longueur de journée ? Le pire, il me semble, c’est le pauvre militant. Le prolétaire encarté, vous voyez ? Celui qui est pauvre, fier de l’être, et qui voudrait que tout le monde le soit avec lui, par solidarité. Non parce qu’il n’y a pas de raison d’avoir honte d’être pauvre, d’accord, mais il n’y a pas non plus de quoi se vanter. On ne leur reproche pas d’être pauvres, ils n’ont rien fait pour mériter ça. Mais alors il faut être juste. Il ne faut pas reprocher aux riches d’être riches. La plupart d’entre eux n’ont rien fait non plus pour le devenir. L’idéal, évidemment, ce serait qu’il n’y ait ni pauvres ni riches. Que des gens comme nous, quoi. À l’aise, sans plus. Juste un million en dessous du seuil de l’ISF. Mais ça n’arrivera pas, si ? On a déjà essayé. En Russie ou en Chine. Ça finit toujours par quelques millions de morts, et à la fin les pauvres sont encore plus pauvres et les riches encore plus riches. Et puis surtout, ce ne serait pas juste. Les pauvres n’ont pas besoin des riches pour savoir qu’ils sont pauvres, c’est un fait. Mais les riches, eux, ils ont besoin de sentir qu’il y a des pauvres pour profiter pleinement de leur richesse. Non, vous avez raison, je devrais être plus tolérant avec les riches. Et puis on ne sait jamais. Le xénophobe, il s’en fout. Il ne risque pas de devenir étranger du jour au lendemain. À condition de ne pas trop s’éloigner de chez lui. Mais le richophobe, allez savoir. Personne n’est complètement à l’abri de devenir riche. Même les comédiens… Même quand ils travaillent du chapeau… et qu’ils sont payés au chapeau. Alors ? Vous me la montrez, la couleur de votre argent ?

Comme un poisson dans l’air

Richophobie Lire la suite »

La chambre mauve

L’Inspecteur Ramirez (tenue négligée façon Columbo) arrive à la réception d’un palace. Il s’approche du réceptionniste qui le regarde arriver avec un air hautain.

Réceptionniste – Si vous cherchez un endroit pour passer la nuit, mon brave, je vous conseillerais plutôt…

Inspecteur – Inspecteur Ramirez… Vous m’avez appelé au sujet d’un vol de bijoux.

Réceptionniste – Ah, oui… Pardon, Inspecteur… En effet, c’est Monsieur le Directeur qui vous a téléphoné. La chambre d’une de nos clientes a été visitée cet après-midi, et on lui a dérobé un collier estimé à plusieurs centaines de milliers d’euros.

Inspecteur (dans ses pensées) – Je vois…

Réceptionniste – Et… que voyez-vous, exactement ?

Inspecteur – À l’évidence, le voleur fait partie du personnel de l’hôtel… ou de sa clientèle.

Réceptionniste – Qu’est-ce qui vous permet de dire cela, Inspecteur Sanchez ?

Inspecteur – Ramirez.

Réceptionniste – Pardon ?

Inspecteur – Inspecteur Ramirez, c’est mon nom.

Réceptionniste – Et… qu’est-ce qui vous fait penser que le coupable pourrait être quelqu’un de l’hôtel ?

Inspecteur – Il y a un vigile à la porte. Même en lui montrant ma carte de police, j’ai eu du mal à le convaincre de me laisser entrer…

Réceptionniste (ironique) – C’est vrai. Vous êtes ici dans une zone de non droit, Inspecteur, et nous avons nos guetteurs, nous aussi. De nos jours, même pour la police, il est aussi difficile d’entrer dans le hall d’un palace, que dans celui d’un HLM de banlieue.

Inspecteur – Il est donc peu probable qu’un inconnu ait pu s’introduire dans cet hôtel sans être immédiatement repéré. La serrure de cette chambre a-t-elle été forcée ?

Réceptionniste – Non, je ne crois pas…

Inspecteur – Dans ce cas, cela fait de vous le principal témoin dans cette affaire, mon brave. Pour ne pas dire le suspect numéro un.

Réceptionniste – Mais enfin, Inspecteur…

Inspecteur – Vous êtes le concierge de cet hôtel. Vous avez les clefs de toutes les chambres. Vous auriez parfaitement pu pénétrer dans l’une d’elles pour vous servir.

Réceptionniste – Moi…? Me servir…?

Inspecteur – Et puis… vous étiez bien placé pour connaître les allées et venues des clients. Vous auriez pu agir sans avoir peur d’être dérangé…

Réceptionniste – Je vous assure, Inspecteur, que jamais…  

Inspecteur – Vous avez les clefs de toutes les chambres, oui ou non ?

Réceptionniste – Évidemment ! Cela fait partie de mes attributions ! Lorsqu’un client quitte momentanément l’hôtel, il laisse sa clef à la réception. Je l’accroche immédiatement au tableau jusqu’à son retour, et c’est tout…

L’inspecteur observe avec curiosité le tableau arc-en-ciel situé derrière le réceptionniste.

Inspecteur – Pourquoi un arc-en-ciel ? C’est un hôtel gay friendly ?

Réceptionniste – Chaque chambre de cet hôtel porte le nom d’une couleur. Il y a la chambre bleue, la chambre jaune, la chambre rose, la chambre verte, la chambre…

Inspecteur – Oui, bon, ça va, je crois que j’ai compris le principe…

Réceptionniste – La clef de chaque chambre est identifiée par un porte-clefs de la couleur correspondante. Et chaque porte-clefs trouve naturellement sa place sur ce tableau multicolore. C’est dans la chambre mauve que le vol a eu lieu. Mais je vous jure, Inspecteur, que..

L’Inspecteur hoche la tête d’un air dubitatif.

Inspecteur – Dans ce cas… vous paraît-il possible que quelqu’un d’autre que vous, un client de l’hôtel par exemple, ait pu… emprunter cette clef à votre insu, et la remettre à sa place après avoir commis son forfait ?

Réceptionniste (embarrassé) – Pour la tranquillité de nos hôtes, j’aimerais vous répondre que non, Inspecteur. Mais l’honnêteté m’oblige à vous avouer que ce n’est pas totalement à exclure.

Inspecteur – Voyez-vous ça…

Réceptionniste – Il peut m’arriver de m’absenter quelques instants de la réception pour régler un problème quelconque…

Inspecteur – Et cet après-midi, vous avez eu beaucoup de problèmes à régler ? 

Réceptionniste – Vers seize heures, j’ai quitté mon poste une minute ou deux pour fumer une cigarette dehors. Puis une autre fois vers dix-sept heures pour aller aux toilettes…

Inspecteur – Deux abandons de poste dans la même journée, donc… (Air mortifié du réceptionniste) Et vous avez remarqué quelque chose de particulier ?

Réceptionniste – Je n’ai rien vu la première fois. Mais la deuxième, lorsque je suis revenu, j’ai remarqué que la clef de la chambre mauve était accrochée à la place de celle de la chambre marron. Je n’y ai pas prêté attention sur le coup, même si je ne commets jamais ce genre d’erreur moi-même.

Inspecteur – Et quelle conclusion avez-vous tirée de cet incident ?

Réceptionniste – Aucune ! J’ai remis la clef à sa place, et c’est tout. Mais c’est vrai qu’après ce qui s’est passé… Oui, il est possible que quelqu’un ait emprunté la clef de la chambre mauve dans le laps de temps où je me suis absenté…

Inspecteur – Je vois… Un membre du personnel, peut-être ?

Réceptionniste – Le vol a eu lieu en milieu d’après-midi, cela met les femmes de ménage hors de cause, puisqu’elles n’ont accès aux chambres que jusqu’à quatorze heures.

Inspecteur – Bien… Reste donc à interroger les clients de l’hôtel. En commençant par la victime. La locataire de la chambre mauve…

Réceptionniste – Ah, vous avez de la chance, Inspecteur… Justement, la voici… C’est la veuve d’un riche armateur suisse.

Inspecteur – Je ne savais pas qu’il y avait des armateurs dans ce pays. En tout cas, à ma connaissance, il n’y a pas la mer en Suisse…

Réceptionniste – Il y a aussi plus de banques que d’habitants dans la confédération helvétique, et pourtant ces gens-là ne fabriquent à peu près rien.

Inspecteur – Il s’agit peut-être de cargos fictifs naviguant sous pavillon de complaisance…

Réceptionniste – Vous lui poserez la question vous-même, Inspecteur…

Inspecteur – Bonjour chère madame… Mes hommages du soir… Je suis ici pour enquêter sur le vol dont vous avez été la victime. Auriez-vous l’amabilité de répondre à quelques questions ?

Veuve – En tant que citoyenne helvétique, la collaboration avec la police est pour moi une seconde nature. Vous pouvez me poser toutes les questions que vous voudrez tant que cela ne touche pas au secret bancaire. Car pour cela, je serai muette comme un coffre-fort. (Elle sort un chocolat de son sac qu’elle lui tend) Un chocolat, Inspecteur ? Ils sont à la liqueur…

Inspecteur – Jamais pendant le service, merci… Alors… À quelle heure avez-vous quitté votre chambre, cet après-midi ?

Veuve – Voyons… J’ai quitté l’hôtel vers quatorze heures trente pour rendre visite à une amie qui n’a pas trop le moral.

Inspecteur – Son mari l’a quittée, peut-être…

Veuve – Oui, on peut dire ça comme ça. Il vient d’être incarcéré pour abus de biens sociaux. Il comptait sur son immunité de parlementaire pour échapper à la justice, mais malheureusement, il n’a pas été réélu…

Inspecteur – Les électeurs sont tellement versatiles, vous savez… On ne peut plus se fier à personne. Vous en avez fait l’expérience à vos dépens, malheureusement…

Veuve – En tout cas, je suis certaine que mon collier se trouvait encore dans son tiroir quand je suis partie. J’avais hésité à le mettre pour sortir avant d’y renoncer.

Inspecteur – Il est tout de même bien imprudent de votre part de ne pas avoir placé un bijou de cette valeur dans le coffre de l’hôtel.

Veuve – J’en conviens, Inspecteur. Mais que voulez-vous ? (Avec un regard accusateur vers le réceptionniste) Je pensais que dans un établissement de cette catégorie… D’autres questions ?

Inspecteur – Non… Enfin si… Pouvez-vous me confirmer qu’il n’y a pas la mer en Suisse ?

Veuve – Monsieur l’Inspecteur, nous avons mieux que la mer… Nous avons le Lac de Genève !

Inspecteur – Merci, ce sera tout pour le moment. (La veuve s’en va) Visiblement, la disparition de son collier ne la bouleverse pas plus que ça…

Réceptionniste – L’étendue de sa fortune lui permet de relativiser cette perte. Et son assureur la remboursera sans doute, en dépit de sa négligence. Quand je pense que moi, pour un simple dégât des eaux, j’ai dû me battre avec ma compagnie d’assurance pour… Mais excusez, je m’égare.

Inspecteur – Bon, je vais donc devoir interroger tous les autres pensionnaires de cet hôtel…

Réceptionniste – Pour ne pas nuire à la réputation de notre établissement, je vous serais reconnaissant d’éviter à nos clients l’humiliation d’une convocation au commissariat. À moins, bien sûr, de soupçons très fondés concernant l’un d’entre eux.

Un homme passe devant la réception. L’inspecteur jette un regard vers ses chaussettes, de couleurs différentes.

Inspecteur – Rassurez-vous, ce ne sera peut-être pas nécessaire. (Interpellant l’homme) Monsieur ?

Client – Oui…?

Inspecteur – Inspecteur Martinez…

Réceptionniste – Je croyais que c’était Ramirez…

Inspecteur – Vous permettez que je vous pose quelques questions ?

L’homme s’approche, prudemment.

Inspecteur – Je peux voir vos mains ?

Réceptionniste – Ne me dites pas que vous êtes aussi cartomancienne…

Le client, surpris, tend ses mains. L’inspecteur lui passe immédiatement les menottes.

Client – Mais enfin, Inspecteur !

Réceptionniste – Heureusement que je vous avais demandé d’être diplomate…

L’Inspecteur fouille dans la poche de l’homme et en sort un collier, sous le regard stupéfait du réceptionniste.

Client – Comment avez-vous deviné que c’était moi ? 

Inspecteur – Sur le tableau de la réception, le voleur avait remis la clef de la chambre mauve à la place de celle de la chambre marron. (Au réceptionniste)Pourquoi, à votre avis ?

Réceptionniste – Parce qu’il était pressé, peut-être…

Inspecteur – Peut-être aussi parce qu’il était daltonien ! 

Client – Mais alors, comment avez-vous su que j’étais daltonien ? 

Inspecteur – Dès que vous êtes passé devant moi, cher ami… Et que j’ai aperçu vos chaussettes.

Client – Mes chaussettes ?

Inspecteur – Elles ne sont pas de la même couleur ! 

Réceptionniste – Alors là, bravo Inspecteur. Quand je vous ai vu arriver tout à l’heure, je me suis dit que vous étiez un peu demeuré… Je dois reconnaître que j’étais loin de la vérité.

Noir

La chambre mauve Lire la suite »

Tout est clair

Maria fait face à l’Inspecteur Ramirez.

Maria – Ça m’apprendra à être honnête ! J’aurais mieux fait de le mettre à la poubelle, ce portefeuille.

Ramirez – Donc, vous maintenez l’avoir trouvé par terre, derrière une banquette, sur votre lieu de travail ?

Maria – Évidemment, puisque c’est la vérité !

Ramirez – Pourtant, quand mes collègues vous ont interpellée sur la voie publique pour un contrôle de routine, c’est bien dans votre sac qu’ils ont trouvé ce portefeuille. Plus de trois jours après que son propriétaire ait signalé sa disparition…

Maria – J’ai préféré le garder quelque temps, au cas où quelqu’un viendrait le réclamer à la boîte. Mais j’allais justement le porter au commissariat !

Ramirez – Bien sûr…

Maria – Ce que c’est que les préjugés… Vos collègues non plus, ils n’ont rien voulu savoir. Il paraît que je suis défavorablement connue des services de police…

Ramirez – Reconnaissez que ça, ce n’est faux…

Maria – Défavorablement, peut-être… Mais pas comme pickpocket !

Ramirez – En ouvrant ce portefeuille, vous auriez facilement pu identifier son propriétaire et lui téléphoner. Il y avait une carte de visite à l’intérieur.

Maria – Eh, je ne suis pas de la police, moi ! C’est personnel, un portefeuille. C’est comme un sac à main. Et puis je vous fais remarquer que je n’ai pas non plus touché à l’argent liquide. Il ne manque pas un euro. Vous n’avez qu’à lui demander, à ce type, s’il manque de l’argent dans son portefeuille !

Ramirez – On lui demandera ensemble, à ce brave homme. Parce que nous, on l’a appelé, figurez-vous. Il sera là d’une minute à l’autre.

Maria pousse un soupir de soulagement.

Maria – Eh ben voilà ! Il sera tellement content d’avoir retrouvé ses papiers. Vous verrez qu’il me remerciera. Allez savoir, peut-être même qu’il me donnera une petite récompense…

Ramirez – Ne vous réjouissez pas trop vite quand même… Il a porté plainte…

Maria – Porté plainte ? Mais pourquoi ?

Ramirez – Pour un vol à l’arraché.

Maria – Il dit que c’est moi qui lui ai arraché son larfeuille ?

Ramirez – Vous ou une autre, on verra bien. Ça sert à ça une confrontation…

Maria – Dans ce cas, pas de souci. Il ne peut pas me reconnaître, puisque je ne l’ai pas volé, son portefeuille !

Ramirez – Si vous le dites…

Maria – Vous verrez… Il dira que ce n’est pas moi, et il me fera des excuses. Vous aussi, j’espère…

L’inspecteur lui lance un regard qui en dit long. Son téléphone sonne, il répond.

Ramirez – Oui Sanchez… Ok, envoyez-les moi… (Se tournant vers Maria) L’heure de vérité…

Entre un homme d’un certain âge, très digne, accompagné de sa femme, plus revêche. Ramirez se lève pour les accueillir.

Ramirez – Entrez, je vous en prie.

Homme (embarrassé) – Merci, Inspecteur…

Femme (apercevant Maria) – Alors c’est elle…

Maria – Oui, c’est moi qui ai retrouvé le portefeuille de votre mari. Bonjour Monsieur…

Homme (timidement) – Madame…

Maria (à Ramirez) – Ça se voit tout de suite que ce n’est pas le genre d’homme à envoyer une innocente en prison.

Ramirez – Alors Monsieur Delamare… Vous reconnaissez cette femme ?

L’homme hésite, de plus en plus embarrassé.

Homme – C’est-à-dire que…

Maria – Moi, en tout cas, j’ai l’impression de vous avoir déjà avoir vu quelque part. À mon travail, peut-être. Mais je vois défiler tellement de monde…

Femme – Eh ben, vas-y, dis-le que c’est elle !

Le brave homme semble très mal à l’aise.

Ramirez – Monsieur, je vous écoute… C’est cette femme qui vous a volé votre portefeuille, oui ou non ?

Homme – Je… Je ne me souviens plus très bien… Il faisait noir…

Ramirez – Noir ? Vous avez déclaré que le vol avait eu lieu en plein après-midi ! À ma connaissance, on n’a signalé aucune éclipse dans la région ces jours-ci… 

Homme – Non, non, bien sûr… J’ai dit noir… C’est plutôt moi qui… J’ai un blanc. Je veux dire que tout cela s’est passé si vite. Quoi qu’il en soit, cette personne n’est pas mon agresseur, Inspecteur…

L’inspecteur ne semble pas convaincu par cette affirmation.

Ramirez – Vous êtes sûr ?

Homme – Absolument.

Maria – Ah ! Vous voyez bien !

Ramirez – Je vous rappelle, Monsieur Delamare, que vous avez porté plainte contre X.

Maria – Contre X ?

Ramirez – Si cette déposition a pour seul but de permettre à cette femme d’éviter des ennuis avec la justice, il s’agirait d’un faux témoignage. 

L’homme jette un regard inquiet vers son épouse, et se décide à parler.

Homme – Écoutez, c’est avant, que j’ai menti. (Sa femme le fusille du regard, mais il poursuit malgré tout) On ne m’a pas volé ce portefeuille. En fait… Je l’ai perdu…

L’inspecteur prend le temps de digérer cette information, avant de répondre d’un ton sévère.

Ramirez – Dans ce cas, cela s’appelle une dénonciation frauduleuse. C’est très grave, vous savez ? Vous pourriez être poursuivi… Pourquoi ce mensonge ?

Le respectable vieillard est un peu perdu.

Homme – Quand j’ai raconté à mon épouse que j’avais perdu mon portefeuille, elle m’a conseillé de le déclarer volé. C’était plus simple, pour le remboursement par l’assurance, vous comprenez ? 

Femme (embarrassée) – Je pensais que la personne qui trouverait le portefeuille le garderait pour elle…

Ramirez – C’est en effet ce qui arrive le plus souvent…

Femme (à nouveau agressive) – Et puis je croyais que la police avait mieux à faire que de s’occuper d’un petit vol comme ça… Avec tout ce qu’on voit en ce moment…

Ramirez – Malheureusement pour vous, il reste quand même des gens honnêtes. Et la police fait parfois bien son travail… (L’homme, penaud, regarde ses chaussures)Bon… Je vous épargnerai les poursuites judiciaires pour cette fois…

Femme – Merci Monsieur l’Inspecteur…

Homme – Toutes nos excuses, Inspecteur, vraiment…

Maria – Ça alors.. Et moi ? Personne ne me présente ses excuses ?

L’inspecteur se penche sur la déclaration de vol.

Ramirez – Mais il y a une dernière chose qui m’intrigue, Monsieur Delamare… Vous avez déclaré que ce vol imaginaire avait eu lieu dans la rue, à Vincennes.

Homme – C’est là où nous habitons, ma femme et moi…

Ramirez – Pourtant, cette dame a retrouvé votre portefeuille, absolument intact, sous une banquette de l’établissement où elle travaille, dans le neuvième arrondissement de Paris. Il n’est pas arrivé là par hasard, tout de même…

Homme – Je… Je ne sais pas, Inspecteur.

Ramirez – Aviez-vous des raisons de mentir aussi sur l’endroit où vous avez perdu ce portefeuille ?

L’épouse revêche jette un regard étonné vers son mari, attendant elle aussi une explication.

Maria – Ah mais oui, ça y est… Je me souviens où je l’ai vu, ce vieux vicieux. Au boulot !

La femme se tourne vers Maria.

Femme – Au boulot ? Auriez-vous l’obligeance de me dire, chère Madame, dans quel genre d’établissement vous exercez vos talents ? 

Maria – Ben, je suis strip-teaseuse ! Dans un cabaret à Pigalle !

La femme jette un regard assassin à son mari.

Ramirez – Je crois que maintenant, tout est clair…

Noir

Tout est clair Lire la suite »

Comédies pour cinq et plus

Il était un petit navire

Hors-Jeux interdits

Piège à cons

Diagnostic réservé

Un boulevard sans issue

Café des sports

Miracle au couvent de Ste Marie Jeanne

Flagrant délire

Happy hour

Héritage à tous les étages

Sans fleur ni couronne

Bienvenue à bord !

Le plus beau village de France

Le pire village de France

Apéro Tragique à Beaucon-les-deux-Châteaux

Erreur des pompes funèbres en votre faveur

Réveillon au poste

Série blanche et humour noir

Mortelle Saint-Sylvestre

Primeurs

Spéciale dédicace

Revers de décors

Sur un plateau

Préhistoires grotesques

La maison de nos rêves

Comédies pour cinq et plus Lire la suite »